Prema zabilježenim podacima u Legitimaciji rezervnih i penzionisanih oficira Jugoslavenske armije, student pravnog fakulteta u Zagrebu Stjepan Ručević, rođen u Starim Mikanovcima 1892., služio je u austro-ugarskoj vojsci od 28. VII. 1914. do 4. VII. 1916. godine kao vodni oficir, poručnik. Godine 1914. na 1915. polazio je petomjesečnu školu rezervnih oficira. Zatim je bio zarobljen na ruskom frontu i ostao u zarobljeništvu sve do 1921. godine, u Vladivostoku, na krajnjem istoku carske Rusije i dalekog Sibira, u najvažnijoj pomorskoj luci i vojnoj bazi ruskog tihooceanskog primorja.
Zarobljenik Stjepan radio je u gradskom sudu, no poslije radnog vremena morao se vratiti u logor, gdje su uvjeti boravka i života bili jako teški. Spavalo se na sijenu, oskudijevalo na hrani. Na sudu je radila i Jelena Dostavalova, kći pukovnika Carske Rusije Mihajla Dostavalova. Kada su u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine pobijedili boljševici, Jelenin otac je odveden u logor. S njim zatočen je sin i jedna od kćeri, a supruga Mihajla, Jelenina majka, umrla je od užasa koji su im se dogodili. Oni su bili jako bogati, imali veliku kuću s osamnaest soba, brojnu poslugu, no istjerani su iz oduzete kuće, pola obitelji odvedeno je u logor i nikada ništa o njima nisu saznali. Jelena i treća sestra, Valentina-Valja, nekako su se spasile, ali ostale su same. Valja je bila od Jelene starija i već udana za jednog opernog pjevača, Romanov se prezivao, koji je studirao u Njemačkoj i s njim je imala dvoje djece.
Jelenin brat bio je inženjer rudarstva, ona i sestre polazile su elitene škole u Sankt Peterburgu, govorile francuski, njemački, talijanski, svirale klavir... No, u tim nesigurnim vremenima, ubrzo se razdvajaju i Jelana i Valja, pa je Jelena tada ostala potpuno sama.
Zla sudbina zbližila je na poslu dvije ranjene duše, Stjepana i Jelenu, austro-ugarskog zarobljenika i sirotu rusku djevojku. On je bio sretan s njom, jednako kao i ona s njim. Stjepan je rekao Jeleni da bi ju oženio, ali da on ne misli ostati u Vladivostoku, vratio bi se u svoju zemlju. Već je bila stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca. Jelena je pristala i vjenčali su se u pravoslavnoj crkvi, jer druge nije niti bilo, ali je Stjepan morao preći na pravoslavlje.
Mladi par, Jelena i Stjepan, krenuli su tada vlakom, Transsibirskom željeznicom, na put pun neizvjesnosti i opasnosti. Jelena je bila trudna i neudobno putovanje tisućama kilometara kroz bespuća Sibira, kroz spaljene gradove i sela, u pretrpanim teretnim vagonima, bilo je za nju još neudobnije. Vlak je često stajao i po nekoliko dana na nekoj usputnoj stanici, jer pruga je bila dijelom i uništena. Nisu imali što jesti, a hrane nije bilo niti za kupiti. Bili su sretni ako im je netko nešto ponudio i podijelo s njima. Jelena se samo Bogu molila da ne rodi u tim uvjetima, jer bila je već u petom mjesecu trudnoće. Nakon četiri mjeseca putovanja došli su u Zagreb i Stjepan se javio svome bratu, inženjeru kemije, koji je bio jako dobro situiran i imao vilu na obroncima Sljemena. On ih je ostavljao u Zagrebu, no Stjepan je htio što prije ići kući roditeljima i tako su oni 25. listopada 1921. godine doputovali u Stare Mikanovce. Taj isti dan Jelena se porodila i donijela na svijet dječaka kojemu su dali ime Velimir. Ali, Stjepanovi roditelji bili su jako nesretni što je on oženio Ruskinju, pa još i na pravoslavlje prešao i molili su Stjepana da se vjenčaju u katoličkoj crkvi. Za njihovu ljubav, to su Stjepan i Jelena i učinili, te prešli na katoličanstvo. Samo, Jelena to nikada nije prihvatila.
Kada je pošao u rat, Stjepan je bio nesvršeni student prava, kao što je na početku priče već rečeno, i roditelji su ga sada prvo poslali u Zagreb da završi studij.
Potom, prvo mjesto zaposlenja Stjepan dobiva na sudu u Požegi, gdje je sa ženom i djetetom otišao živjeti. Godine 1923. u Požegi im se rađa drugo dijete, djevojčica Jelena. Nekako u vrijeme kada je Velimir išao u drugi razred pučke škole, otac je prihvatio novi posao u Brodu na Savi, što bi bilo 1929. godine. Stjepan Ručević dobio je mjesto u gradskom poglavarstvu.
Zapisnik gradskog zastupstva od 7. X. 1929. je prvi koji Stjepana Ručevića bilježi kao gradskog tajnika izvjestitelja. U Brodu Ručevići iznajmljuju veliku kuću u Starčevićevoj ulici na broju 64., koja je bila u vlasništvu nasljednika pokojne Regine Röthel. Kada je kuća 1937. godine prodana Štefi Šimiću, posjedniku fijakera i autotaksija, Ručevići su i dalje ostali stanovati u njoj.
Jelena se teško navikavala na novu sredinu, a nije niti nastojala. - No, svekar je nju nevjerojatno podržavao u svim njenim navikama. Zapravo, njemu je nje više bilo žao, više ju je sažalijevao što je ostala tako sama i stoga joj je sve dozvoljavao. U kući se govorilo samo ruski, čak i s djecom, premda je Jelena naučila hrvatski. Kuhala je ruska jela, onako kako je to ona naučila u Vladivostoku – sjeća se gospođa Tea Ručević - Dabčević, snaha gospođe Jelene i gospodina Stjepana, supruga njihovog sina Velimira. – U Vladivostoku su imali malo povrća u prehrani, samo kada je uvezeno iz Kine, i to grašak i grah. Najviše su jeli ribu i rižu, leću. Ja sam sigurna da ona nikada nije niti u ustima imala paradajz ili zelenu salatu. Moj je svekar bio željan svega i sretan kad ona ode na tri mjeseca kćeri u Šibenik, onda je jeo kod mene, kako je kod svojih roditelja navikao. Jelena je često pravila jelo „kaljetku“, kao naše faširano, i „piroški“, tijesto s mesom. Djeca su s tim bila zadovoljna, jer tako su od mame navikla. Svekar se trudio da ona zavoli naše katoličke blagdane - Božić, Uskrs, ali ona je slavila samo svoje. Dobro je svirala klavir, kao i sestra Valja, no nikada nije nastupala. Bila je dosta povučena, družila se samo s par prijatelja, opet Rusa. Jedna od njenih prijateljica bila je Zinaida Nikifantova, supruga Vatroslava – Cice Brlića (on je ekonomiju završio u Grazu i radio je u Tvornici vagona kao prokurist - šef računovodstva). Brlićevi su imali kuću na obali Save do Preradovićeve ulice, gdje je danas park. Ruski slikar Antipov bio je također svakodnevni gost u stanu Ručevića. Smatrali su ga kao najbliži rod. Velimir, zvan Pat, upravo ga je obožavao. Oni su dan i noć bili zajedno, zajedno su slikali, zajedno su i izlagali.
Svekrva je jako patila za sestrom Valjom, jer je pretpostavljala, odnosno potajno se nadala, da je preživjela sve strahote rata i revolucija u Rusiji. I onda, jednoga dana, dogodilo se pravo čudo! Svekar, Stjepan Ručević, je išao na službeni put u Beograd. To je bilo početkom tridesetih godina, već su živjeli u Brodu. A volio je tamo zaći u jednu kavanu gdje su se okupljali ruski emigranti. Tu su svirale balalajke, pjevane ruske pjesme, znalo se i zaigrati kazačok, bila je baš posebna atmosfera. Sjeo je za jedan stol, do jednog čovjeka i on je svekra upitao odakle je. „Pa ja sam iz Broda,“ kaže svekar „a od kuda ste Vi?“ „Ja sam iz Rusije, živim u Dubrovniku,“ na to će taj čovjek i napomene da je oženjen iz Vladivostoka. „Pa, ja sam bio u zarobljeništvu u Vladivostoku i moja je žena isto iz Vladivostoka. A, kako se vaša žena zove?“ pita njega svekar. „Valentina - Valja Dostavalova!“ Rus će. Svekar je skoro pao u nesvijest, a kada je Rusu rekao da je oženjen Valentininom sestrom Jelenom, onda ni on nije mogao sebi doći. Potom su se bolje upoznali i Rus je obećao da će s Valentinom i djecom doći u Brod, da se sestre vide. I, zbilja, oni su došli i tako su se sestre nakon više od deset godina ponovno srele. Od tada ih je Valja posjećivala često, a kasnije je bila i moj gost. Bila ja baš posebna, uvijek s cvjetnim šeširom na glavi i rukavicama koje je nosila i usred ljeta.
Pamtim iz svekrvinih priča kako je Valja dospjela do Jugoslavije. U ratu i revolucionarnom metežu, nestao je Valjin muž. Ona je dobila papir da je on mrtav. Ostala je s dvoje male djece i godinama je putovala, dok se nije skrasila u Dubrovniku. Davala je satove njemačkog i francuskog, satove klavira, prekrasno je slikala i tako uzdržavala sebe i djecu, Nikolaja-Kokicu i Milicu. Onda jednoga dana, čula je da je u luku došao ruski brod. Poželjela je da vidi nekoga iz svoje zemlje i otišla je u Gruž. Upoznala je jednog pukovnika s broda, prezivao se Visocki i stali su se družiti, jer brod se duže vremena zadržao u Dubrovniku. Iz druženje razvila se i ljubav. Molio ju je da pristane da se ožene, on će djecu usvojiti, prevesti na svoje ime, ostat će živjeti u Dubrovniku. I, Valja je pristala. Kasnije su otišli živjeti u Beograd. Iz ovoga braka rođena je još jedna djevojčica.
A senator Ručević postat će 1938. i 1939. godine i vladin povjerenik za grad Brod, jer proglašenjem Banovine Hrvatske, dotadašnji gradonačelnik Slavonskog Broda dr. Emanuel Kovačić je smijenjen i senator Josip Ručević postavljen za vršitelja dužnosti. No, ubrzo Ručevića smjenjuje povjerenik Ivan Mahin, a njega opet Franjo Marinić, koji je dobio i načelnički položaj 1940. godine.
Velimir - Pat maturirao je na brodskoj gimnaziji 1939/1940. i otišao u Zagreb na studij arhitekture. Njegova sestra Jelena maturirala je 1941./1942. i u Zagrebu upisala studij medicine.
Kada će početi rat, Visocki je nagovarao Valentinu da idu iz Jugoslavije, no ona nije pristala i sa svoje dvoje djece iz prvog braka ostala je u Beogradu. On je s djevojčicom iz njihovog braka emigrirao u Argentinu i tamo je i umro ne vrativši se.
Poslije rata Stjepan Ručević radio je kao upravni referent gradskog NOO Slavonski Brod. Umro je 1958., a gospođa Jelena 1964. godine. Sahranjeni su na pravoslavnom groblju.
- Mnogo godina kasnije, saznalo se da nestali Valjin muž, ipak nije poginuo. Njega je teško ranjenog spasila i dugo njegovala jedna medicinska sestra s kojom je on ostao živjeti, jer nikako nije mogao pronaći gdje je Valja s djecom. Nakon Drugog svjetskog rata, Valjin sin Nikolaj je preko nekoga saznao da Romanov živi u Rimu i da tamo čak pjeva kao operni pjevač. Onda je išao k njemu u posjet, da se vidi s ocem. Poslije je pohodio i njegov grob. Velimir i Nikolaj bili su jako bliski i uputili su se jedne godine vlakom u Vladivostok, Velimir da vidi gdje je začet, a Nikolaj gdje je rođen. No, nisu ih pustili, zaustavili su ih sto kilometara prije Vladivostoka, koji je tada za strance još uvijek bilo zabranjena zona SSSR-a. Eto, tako, to je zbilja jedna velika priča, - završila je gospođa Tea Ručević. A, ja bih dodao, priča kao iz velikih ruskih romana. Ruske priče kao da i ne mogu biti male.
(nastavak slijedi)
Svaka nova godina donosi priliku za nove početke, a mnogi od nas u to doba godin...
08.01.2025. u 20:00
Građani Slavonskog Broda trebaju se pripremiti na privremenu prometnu regulaciju...
08.01.2025. u 16:00
Građani Slavonskog Broda ponovno će moći koristiti usluge mobilnih gradskih blag...
08.01.2025. u 10:00
Slavonski Brod ovoga tjedna očekuje promjenjivo vrijeme pod utjecajem južine koj...
07.01.2025. u 18:00
Prema dojavi čitatelja, zabilježili smo prizor nove divlje deponije na lokaciji...
07.01.2025. u 17:00
Ulice Slavonskog Broda, koje bi trebale biti mjesta sigurne šetnje i ugodnog dru...
07.01.2025. u 08:00
Dok Eurostatovi podaci osvjetljavaju trenutačno stanje kućanstava, domaća statis...
06.01.2025. u 11:00
Tri crna gavrana sletjela na fenjer nad ulazom u dugu prizemnicu svu u velikim s...
05.01.2025. u 20:00
TD Komunalac d.o.o. obavještava građane da će se prikupljanje i odvoz božićnih d...
05.01.2025. u 14:00
Dana 4. siječnja, oko 21:30, na kružnom toku kod Korza dogodila se prometna nesr...
05.01.2025. u 11:00
Produženi vikend povodom Bogojavljenja, neradnog dana u Hrvatskoj, donosi promje...
04.01.2025. u 20:00
Brodsko-posavska županija raspisala je javni natječaj za dodjelu stipendija redo...
04.01.2025. u 16:00
Od studenoga 2024. godine, Slavonski Brod postao je bogatiji za jedinstvenu atra...
04.01.2025. u 14:00
Prema informacijama SBOnline-a, Terezija Satinović, od milja zvana baka Reza, 1....
03.01.2025. u 16:00
U Slavonskom Brodu, nakon gotovo desetljeća neuspješne borbe, zagađeni zrak i da...
03.01.2025. u 10:00
Na zapadnoslavonskom ratištu početkom listopada 1991. godine ustrojena je Operat...
03.01.2025. u 08:00