Prošle su lijepe godine za pčelare koji ne sele

"Veliki sam zaljubljenik u voćarstvo, strašno volim voće i puno ga jedem, a potičem i svoje ukućane da ga jedu. Zato u našem obiteljskom mješovitom voćnjaku imamo raznog voća, od ranih do kasnih sorti bresaka, šljiva, višanja, trešanja, jabuka, krušaka, dunja, mušmula, do bobičastog i jagodičastog voća. Želimo na svom stolu uvijek imati voće za koje znamo kako je proizvedeno, to nam je veliki gušt. Gdje god idem orezivati voće pokupim plemke sorti koje mi se sviđaju, nacijepim ih u našem voćnjaku, tako da na mnogim stablima sada imamo i dvije-tri sorte. U tom voćarskom kutku imam i pčelinjak, uživam i u radu sa tim vrijednim i korisnim kukcima, tako najbolje liječim živce“, kaže FranjoPletikosa iz Bodegraja kod Okučana, piše Agroklub.com

Franjo je sa suprugom Magdom i dvoje male djece morao napustiti svoje ognjište u Priječanima kod Banja Luke u BiH i u siječnju 1995. godine uselili su se u Republiku Hrvatsku. Devet mjeseci živjeli su u Našicama, a onda u rujnu iste godine doselili su se u Bodegraj kod Okučana gdje sada žive u obiteljskoj kući.

Ljubav prema voćarstvu naslijedio od bake i djeda

Ovaj strojarski tehničar kaže da ta ljubav prema voću nije slučajna. "Djed Franjo bio je poljoprivrednik, sadio je puno lubenica, prodavao voće, pekao rakiju, šumu sjekao... A baka Ana bila strašan ljubitelj voćarstva i kalemarstva, tako da su oni tu ljubav prenijeli na nas djecu, na nas tri brata. Kada smo stasali, sa ocem smo u Priječanima posadili mješoviti voćnjak na površini od jednog hektara. Bio je pored djedovog u kojem je bilo hektar i pol šljiva, te manja površina jabuka i krušaka. Djedova parola je bila pola hrane s grane, nekako nam se ta ljubav prema voćarstvu spontano uvukla pod kožu.“ 

I ljubav prema pčelama naslijedio je od djeda koji je, nažalost, svoje pčele morao prodati jer je stric bio alergičan na njihove ubode. Franjo je prvi roj dobio od kuma 1990. godine, završio malu školu pčelarstva i s vremenom naučio puno o tim kukcima i njihovim proizvodima.
"Kada smo 1995. godine došli u Našice i tamo smo kupili prvi roj i pomalo širili pčelinjak. Sada ovdje u Bodegraju imamo pravi pčelinjak, broj košnica varira od 50 do 75“, priča Franjo dok obilazimo njegov pčelinjak u kojem prevladavaju AŽ-košnice, a ima i nešto LR-košnica. Dio košnica ima na manjim prikolicama, ali nikamo ne seli sa njima, odlučio se za stacionarni način pčelarenja.

Nekada je puno bolje medilo

Kaže da je ispočetka, prvih godina kada su došli u Bodegraj, puno bolje medilo, valjda je bilo više pčelinje paše, pa su godišnje vrcali med i po 4-5 puta. Posljednjih je godina bagrem kao glavna paša dosta podbacio, a ni druge paše nisu tako izdašne, pa su i prinosi meda niži.
"Što se tiče prinosa meda ova godina je bila kao i prošla, a prošla kao pretprošla - nula s nulom. Dobro, nije baš gubitak, ostvarili smo i neke tržne viškove, ali sve je to jad i čemer, koliko rada, truda i brige uložimo oko pčela. Nisu to više one godine kao nekada kada je puno bolje medilo... Proizvodimo uglavnom med, propolis za svoje potrebe i za prijatelje, te vosak koji mijenjamo za satne osnove“
Na pitanje kakvi su planovi što se tiče pčelarenja naš domaćin kaže da već nekoliko posljednjih godina u jesen planira se prestati baviti pčelama i prodati košnice. Ali kada dođe proljeće i kada pčele veselo krenu na pašu, najprije na vrbu, pa rascvjetale voćke, bagrem, amorfu i druge medonosne biljke, Franjo se ponovno prihvati posla koji je njegovoj obitelji pojedinih godina davao i značajan izvor prihoda.
Med prodaje uglavnom na kućnom pragu. Nisu to neki značajniji tržni viškovi jer, kaže, lijepe godine su prošle za pčelare koji ne sele, ali ipak dobro dođe svaka kuna jer nije zaposlen.

Puno raznovrsnog voća na malom prostoru

Dok obilazimo voćnjak u kojemu još ima plodova vrlo sočnih i ukusnih mušmula, Franjo sa puno strasti priča o svom nasadu sa pčelinjakom u kojemu provodi najveći dio vremena. Za razliku od prošle godine kada im je kasni proljetni mraz uništio gotovo sav urod voća, ove godine je zadovoljan obilnim urodom jabuka, krušaka, šljiva, trešanja i nekih drugih vrsta voća, jer na tom području ih je mimoišlo ono najgore. Jedino su marelice stradale, jer one su i najosjetljivije na niske temperature.
Budući da je površina voćnjaka mala, Franjo je voćke sadio na manje razmake da ih ima što više, a tomu je podredio i uzgojni oblik, najčešće vitko vreteno, tek poneka šljiva formirana je u vazu, odnosno kotlastu voćku. Osim toga, nedostatak prostora nastoji nadomjestiti cijepljenjem više sorti na istom stablu, kako bi dobio što više raznovrsnog voća.

"Na to me inspirirao jedan Amerikanac koji je na jednom stablu jabuke cijepio nekoliko stotina sorti, ali i naš zaljubljenik u voćarstvo Pavao Kovačić iz Cvetkovca, čuvar starih i autohtonih voćaka koji je na jednom stablu cijepio 127 različitih starih sorti jabuka i 20 sorti krušaka. Do sad sam samo cijepio jabuke na jabuke, kruške na kruške, a ove godine cijepio kruške na jabuku i primilo se“, zadovoljan je Franjo svojim malim eksperimentima koji ga opuštaju i podsjećaju na ljubav prema voćarstvu djeda i bake u rodnom kraju.

Autor/Foto: Vjekoslav Hudolin