Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče Isus zatim ovu prispodobu: "Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.` Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.` A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!` Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 18,9-14).

Razmišljanje na temu Evanđelja

U naznačenoj prispodobi ima nešto duboko zbunjujuće. Zar je pobožni farizej ovdje nešto pogrešno rekao!? Pa i nije baš. Dobro, mogli bismo mu pokušati naći kakvu krivicu znajući već unaprijed da se njegov stav ne sviđa Gospodinu, ali idući detaljno od riječi do riječi, on jednostavno ovdje niti govori niti čini išta loše. Čak što više, on i ne traži prosjački ništa posebno od Boga nego samo zahvaljuje, a zahvalna molitva se u kršćanskoj duhovnosti uzima kao uzorna. Jednostavno, čovjek se zahvaljuje Bogu na iskazanoj milosti što nije ispao naopako kako mnogi nažalost kroz život ispadnu ... i to je sve, ali vidimo nešto ne štima ...Ne odlazi opravdan, što više služi kao primjer, kako ne treba moliti ili kakav stav ne trebamo imati pred Bogom.

S druge strane, kaže li onaj carinik iz posljednje "magareće klupe" nešto posebno dobro? On to čak ni ne pokušava reći. Svjestan je da je zabrljao i jedino mu ostaje da se pouzda u Božje smilovanje. Koja je onda njegova "strateška" prednost pred dičnim farizejom? Realno, to je zbilja teško uvidjeti.

Eventualno, možda je farizej ipak zaboravio da nije uvijek i u svemu na visini zadatka. Sigurno se i njemu tu i tamo zna potkrasti kakva bijeda i nepodopština, ali zar bi svemogući milosrdni Bog mogao biti tako strog!? Sitničavost svakako nije božanska osobina nego u pravilu ljudska.

Čudna je sudbina snašla emancipiranog čovjeka - farizeja: s jedne strane, ovladao je brojnim vještinama i znanjima, on je uistinu „produhovljen“; no, s druge strane, počinje ga nagrizati radikalna samoća. Ne uspijeva prodrijeti više do Boga a ruga se drugom čovjeku. S druge strane, čini se da je ponizni carinik uspio na sebe privući Božju pažnju i ljubav. Pročistio vlastito srce, pronašao mir u duši, štoviše otišao opravdan.

Ako bi se pokušali smjestiti u ovu Isusovu priču, koji bi nam lik više bio sličan? Možda je najbolje da se povežemo sa obojicom, jer mislim da to ponajviše odgovara našoj ljudskoj istini i naravi. U svakome od nas egzistira taj nekakav sofisticirani pravednik koji sve zna, sve može, koji se ne ustručava podići glavu ni pred Bogom, ni pred čovjekom. No, ovaj kako reče Isus ne odlazi kući opravdan, vjerojatno stoga što se već sam po sebi dobro pravda i drži. Na kraju krajeva, i sam Isus reče da nije došao zbog pravednih nego zbog grešnika (Mt 9,13). Zato, ukoliko želimo izreći uspješnu i na kraju uslišanu molitvu trebamo pokušati pronaći onog grešnog carinika u sebi. Treba krenuti odonud gdje smo slabi i nemoćni, a ne iz pravca gdje smo snažni i uspješni. Trebamo se sjetiti područja gdje nam najslabije ide; nečeg što smo pokušavali puno puta, a nikad nam nije uspjelo; nečeg što nikako ne razumijemo; nečega gdje nam se drugi smiju i govore nam da se pustimo toga; trebamo krenuti od onog područja gdje nas ne slušaju ili ne uzimaju ozbiljno ili opet onog područja kojeg se toliko plašimo da ni ne pokušavamo nešto poduzeti. Zato moramo pronaći onog "carinika" u sebi ... on je naš vodič do Boga ... njegova slabost jest u konačnici naša snaga.

Darko Tvrdojević svećenik