Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!

IZ Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.«

On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!« Lk 19, 1-10

RAZMIŠLJANJE NA TEMU EVANĐELJA

Razigrana djeca, dok se vole penjati na stabla često puta će reći da se možda lakše popeti nego sići. Čini se da je tako i u životu.

Silazak s neke visine, na neki niži položaj, definitivno nas mijenja. Kada čovjek nakon uspona silazi, to sigurno više nije onaj isti čovjek. Za uspon je potrebna odlučnost, drskost, hrabrost, ambicija, ali za spuštanje s visina presudni su odmjerenost, oprez, koncentracija i nadasve – poniznost. Baš zbog te poniznosti malo tko voli silazak s neke pozicije. Na stablo se uzdigne jedan čovjek, a sa stabla siđe sasvim neki drugi čovjek.

Današnja priča o nadcariniku Zakeju je priča o tome što to znači biti izgubljen, što znači ponizno sići i pokajati se.

Zakej je osoba koja, prema kriterijima ovoga svijeta, ima sve. Njegovo bogatstvo i njegova društvena moć jednostavno ne dopuštaju takvoj osobi izgubiti se. Pa ipak Zakej je izgubljen. Izgubljen je jer je izgubio sve što ga određuje kao osobu. Ipak, Zakejev najveći problem što je izgubio kontakt sa svojim Bogom. Zato mu je sve u životu i krenulo naopako. Zato se on i penje na smokvu. Možda ćemo pomisliti da je Zakej samo znatiželjan!?

Ali ako je i postojala znatiželja ona je uvijek posljedica unutarnje ispraznosti i našeg duševnog nemira. Čovjek do zore vrti bezbrojne TV kanale, jer je navodno znatiželjan. Ali u biti je nezadovoljan, nemiran, nesretan i pokušava na bilo koji način doći do toliko potrebnog mira u duši.

Zakeja na smokvu vodi čežnja da svoju dušu ispuni smislom. Mirom. Milošću. Privlači ga moć Božjeg milosrđa. On je simboličan primatelj Božje milosti, milosti koju Bog daje čitavom čovječanstvu. Ne postoji ograničenje u primitku Božje milosti. Bivajući uz Zakeja Isus demonstrira da se Božja milost proteže apsolutno na svakoga. A poglavito do izgubljenih.

Spasenje je došlo čovjeku niska rasta i čovjeku dostojnom svakog prezira. Čovjeku debelog novčanika i tankog osjećaja za pravdu i pravednost. Spasenje može doći i nama. Može doći i nama po onome koji je i nas pogledao i pozvao nas našim imenom. Po onome koji nas je pozvao da siđemo sa stabla i da krenemo zajedno s njim.

Često puta osjećamo umor od ovog svijeta, lažnih proroka i lažnih obećanja… Zato se i penjemo na svoja stabla. U biti bježimo. I krijemo se. Čekamo milost Božju ne bi li prošla i kroz naš Jerihon i dotaknula nas. I donijela nam istinu.

Ono što mi tražimo jest Spasitelj. Ne netko tko će nam, po tisućiti put, reći što bismo mi to trebali biti, nego netko tko će nam oprostiti i prihvatiti nas takve kakvi jesmo i koji će nam svojom ljubavlju omogućiti da budemo daleko više od onoga što smo mi ikada vjerovali da bi mogli uopće i biti. I to je upravo ono što Isus čini kada nas poziva. Kada nas poziva da siđemo sa vlastitog stabla.

vlč. Darko Tvrdojević