Kristina i Nikolina - dugogodišnje prijateljice osnivačice su zajednice "Vjera i svjetlo" u našem gradu

 "Vjera i svjetlo" je međunarodni pokret, utemeljen 1971. godine u Francuskoj. Osnivači Jean Vanier i Marie-Helene Mathieu ovoj zajednici postavili su glavni cilj - pomoći osobama s mentalnim poteškoćama, te njima i njihovim obiteljima osigurati mjesto u Crkvi i društvu. Zajednica je svjetski poznata. Njezin broj premašuje više od 1500 zajednica, rasprostranjenih u više od 80 zemalja, na svim kontinentima. U Hrvatskoj, zajednica je počela djelovati 1993. godine, a u našem gradu 2013. g.

Kako je sve započelo u našem gradu, upitali smo Kristinu Terihaj i Nikolinu Barić. Ove dvije dugogodišnje prijateljice, pravi su blagoslov u životima jedna druge i svih onih čije su živote duboko dirnule. Nikolina se u prijateljstvu s Kristinom upoznala sa životom osoba u invalidskim kolicima. Time je počela primjećivati radosti, ali i poteškoće koje te osobe imaju. To je u Nikolini probudilo želju da učini nešto dobro za njih i pomogne im koliko može. Nikolina, danas studentica pete godine Teologije u Đakovu, na početku svog studiranja dobila je poziv koji će ju usmjeriti prema osobama s mentalnim i tjelesnim poteškoćama. Prisjeća se kako je jedne srijede, prije pet godina, bila zamoljena od časnih sestara da krene s njima na Međunarodni susret osoba s invaliditetom u Međugorje. Iako nije vidjela smisao te zamolbe, jer bila je mišljenja da ona ne može previše pomoći, pristala je. Već sutradan bila je u Međugorju. Šutljivo je i samozatajno sjedila, moleći Boga da ju nitko ne pita za pomoć. Veli kako se nije dogodilo ono što je htjela. Osobe koje su je okruživale i trebale njezinu pomoć, iskazivale su joj ljubav kroz zagrljaje i poljupce. Od toga dana sve se počelo mijenjati. Nije mogla vjerovati da netko može biti tako iskren i pun ljubavi. Sljedeća četiri dana u Međugorju, koje je provela i u društvu Kristine i sestre Rastislave, dobila je poticaj. Sestra Rastislava iz Đakova (u kojem zajednica djeluje već dugi niz godina) predložila je Nikolini i Kristini da započnu okupljanje osoba s poteškoćama i u Slavonskom Brodu.

Kristina, o kojoj smo imali prilike čitati prije nekoliko mjeseci, također je u zadnji tren pošla na taj presudni susret u Međugorje. Tijekom putovanja, Brođani su se priključili Đakovčanima, a pravi poziv za osnivanje zajednice dogodio se u Međugorju. Na prijedlog sestre Rastislave, obje su pristale da će osnovati zajednicu. Ipak, taj svoj pristanak nisu doživljavale toliko ozbiljnim. Međutim, povratkom u Slavoniju, Nikolina je nakon nekoliko dana nazvala Kristinu. Obje su se podsjetile što su obećale sestri Rastislavi. Osjetile su da će nastaviti sa svojom misijom. Prvi korak, Nikolina je napravila prema svom župniku Mati Matasoviću, župniku župe sv. Nikole Tavelića na Jelasu. Njegov pristanak značio je nastavak ove prekrasne i tople priče. Štoviše, župnik Matasović je tu zajednicu osnovao u Sloveniji i podrobno je upoznat s njezinim radom. Nadalje, donji prostor u župi na Jelasu prilagođen je za osobe s invaliditetom, to uključuje ravan teren, pristup za kolica i sanitarni čvor. Oboružane župnikovim pristankom i prilagođenim terenom za osobe s invaliditetom, Nikolina i Kristina poslale su poziv mnogim udrugama da im se priključe. Uz veliku pomoć iskusnih Đakovčana, prvu svijeću u donjem prostoru župe na Jelasu, zapalili su 18. listopada, 2013. g. Tog dana, na prvi susret došlo je pet obitelji. Danas, četiri godine poslije zajednica broji petnaestak obitelji. Članovi zajednice okupljaju se svake prve nedjelje u mjesecu. Svi zajedno sudjeluju na liturgijskom slavlju u 15h. Slavlje je u potpunosti prilagođeno njihovim potrebama. Nakon liturgijskog slavlja, slijede radionice. "Vjera i svjetlo" za to ima predviđen priručnik koji sadržava godišnji plan i program onog što je potrebno učiniti unutar zajednice. Tijekom te nedjelje sudionike zajednice posebno veseli oživljavanje evanđelja. Glumiti događaj iz evanđelja najviše veseli mlađu populaciju. Kada se oživljavanje evanđelja privede kraju, slijedi grupni rad. Formiranjem malih grupa koja se svaka odvoji na svoju stranu, razgovaraju o doživljenom tog dana, postavljaju pitanja vezana za Radosnu vijest. Najčešće se roditelji odvoje od djece, te međusobno razgovaraju o svojim križevima i problemima koje međusobno dijele i razumiju. Dan završi zabavom, opuštanjem, smijehom.

Uz okupljanje svake prve nedjelje u mjesecu, zajednica je osnovala i radionicu sv. Nikole Tavelića. Okupljaju se svake druge subote od 18 h do 20 h. Tijekom tog vremena izrađuju narukvice, naušnice, krunice. Izrađeno prodaju i time se koliko-toliko financiraju. Od prošle godine, točnije 4. studenog, zajednica ima i status udruge. Nakon tri godine promatranja od strane stožera, odnosno zagrebačke zajednice "Vjera i svjetlo", dobivaju status udruge. Time će moći sudjelovati na mnogim sajmovima, te prezentirati i prodavati ono što su svojim vještim rukama napravili.

Kristina i Nikolina nam govore kako je svaki trenutak, svaki susret, nova osoba ili novo putovanje posebno. Sve to ostavlja neizbrisivi trag u životima. Posebno se prisjećaju putovanja s Dubravkom. Dubravka je osoba s velikim mentalnim i tjelesnim poteškoćama koja 40 godina nije izlazila iz kuće osim u bolnicu. Nakon što se upoznala s radom zajednice, njezina majka izrazila je želju otputovati s Dubravkom u Međugorje. Došavši u Međugorje, majka je poželjela popeti se i na Podbrdo (brdo gdje je postavljen Gospin lik). Tih dana je padala jaka kiša i nošenje bolesnika je otkazano. Petero prekrasnih ljudi su se odvažili, te nosili Dubravku, koja je veličine malog djeteta i dovele ju pred Gospin kip. Dubravku su spustili u krilo njezine majke. Prizor koji nikog nije ostavio ravnodušnim.

Kristina se prisjeća još jednog lijepog događaja. Prije nekoliko godina u našem gradu, održan je susret osoba s invaliditetom iz cijele Hrvatske. Oko četiri tisuće ljudi, nakon liturgijskog slavlja u Franjevačkom samostanu krenulo je prema Korzu. Svoj mimohod završili su u Tvrđavi. Ono što je Kristinu posebno dirnulo, bila je ogromna kolona koja je hodajući Korzom dobila ovacije onih koji su sjedili u obližnjim kafićima ili samo promatrali događaj. Osjetiti prihvaćenost, zajedništvo, pustiti glas koji se čuje, za nju je tog dana bilo neprocjenjivo.
Događaji poput ovih stvaraju mnoge planove koje bi ova dvojka htjela ostvariti. Nikolina želi otputovati u Lourdes, odakle su potekli začetci zajednice. Želi osnovati kuću Arka u našem gradu. U toj kući, osobe s poteškoćama imale bi priliku živjeti nakon smrti svojih bližnjih. Također, želja im je poboljšati odnos države prema osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Želja je postala još snažnija nakon Nikolininog dvotjednog boravka u Španjolskoj ovog ljeta. Na susretu koordinatora zajednice "Vjera i svjetlo" imala je priliku vidjeti kako se ova država brine za svoje osobe s invaliditetom. Grad u kojem je boravila prilagođen je potrebama tih osoba. Osjećajnost koju njihova vlast gaji prema ovim njima posebno je fascinantna. Žao joj je što i naša država nema tako istančan sluh. Apelira i na roditelje da daju svojoj djeci potrebno znanje o ovakvim osobama koje su pravo blago. Učiti svoju djecu da ih ne gledaju čudno, da ih ne omalovažavaju, osuđuju, odbacuju. Shvatiti da su i oni stvoreni na sliku Božju. Spoznati ove istine, znači graditi bolji svijet i kvalitetnije društvo za osobe s poteškoćama. Time bi im život bio uvelike olakšan. Susret s takvom osobom čovjeka bliže upoznaje sa životom koje te osobe vode, uči ga toleranciji i pružanju prilike za kvalitetniji život.

Jedna takva priča dogodila se u srijedu, četiri godine nakon što je zajednica osnovana. Naime, Kristinina životna želja bila je poletjeti jedrilicom. Kako se župa na Jelasu nalazi preko puta Aerokluba Brod, često je promatrala uzlete i slijetanja jedrilica. Želja joj se danas i ostvarila. Uz veliku pomoć cijelog aerotima, Kristina je poletjela. Aeroklub Brod pokazao je da ima veliko srce i postao primjer kako uključiti osobe s invaliditetom u sve sfere društva. Svi smo pozvani da malim koracima činimo velike promjene i mijenjamo svijet na bolje.

Tajana Ćosić