Pogača puna dukata

U Velikom bečkom ratu (1683.- 1699.) između Austrije i Turske, austrijska carska vojska na čelu koje je bio mladi maršal princ Eugen Savojski, pobijedila je Turke kod Sente (1697.) i primorala ih na sklapanje mira. To se zbilo 26. siječnja 1699. godine u Sremskim Karlovcima. Slavonija je oslobođena, Lika i Banija također, a Sava je postala granica dva moćna carstva.

Da se oslobođena područja osiguraju i zaštite, došlo je do proširenja dotadašnje Vojne krajine u Hrvatskoj i Ugarskoj, te se formiraju nove krajine na oslobođenim zemljama.

Slavonska krajina imala je tri regimente: 8. gradišku sa sjedištem u Novoj Gradiški, 7. brodsku sa sjedištem u Vinkovcima i 9. petrovaradinsku sa sjedištem u Mitrovici. Regimente su se dijelile na dvanaest kompanija.

Od 1700. godine uveden je „kordonski sistem“, te su duž granice na Savi podignute mnogobrojne stražarnice - čardaci, svaki s posadom od 32 vojnika, graničara – čardaklije. Od Jasenovca do utoka Bosuta u Savu bilo je stotinjak čardaka, udaljenih puškomet jedan od drugoga. Posade čardaka, njih 3200, uz stalnu krajišku vojsku, 1500 pješaka i 950 konjanika – husara, bili su gotovo dva stoljeća čuvari austrijsko-turske granice na rijeci Savi.

Graničari su sa čardaka izviđali neprijateljski teritorij preko Save i kretanje turske vojske, kontrolirali plovidbu, nadzirali granične prijelaze i trgovinu, te sprječavali šverc robe, dezerterstvo i iseljavanje graničara u Tursku. Hvatali su ubačene turske uhode i razbojnike, pomagali bjeguncima iz Turske. Čardaci su bili i sanitarni kordon. U Turskoj su često harale zarazne bolesti, kuga i kolera, pa su se iz Bosne znale proširiti po cijeloj srednjoj Europi, stoga su svi putnici iz Turske bili upućeni na granične prijelaze tamo gdje su bili kontumaci - karantene, pa su ostajali pod nadzorom liječnika.

Čardaci su bili drvene građevine piramidalnog krovišta s otvorenim trijemom uokolo s kojega se stražarilo. Bili su podignuti na stupovima i do tri metra visine, a to je olakšavalo izviđanje i štitilo čardak od visokog vodostaja Save.

I Brođani su (u vremenu kada nisu bili slobodna općina) stražarili na čardaku, onom na ušću Mrsunje u Savu, stoga su taj čardak zvali „varoški“, jer na njemu su stražarili građani – onda zvani varošani. Na čardaku su ostajali po osam dana o svojoj hrani i svom odijelu – ruvu, a vojna komanda je davala puške i municiju. Uzvodno, na puškomet, bio je već drugi čardak. A na Malom Vijušu bio je „podvinjski čardak“ gdje su dolazili stražariti stanovnici podvinjske kompanije iz Podvinja, Rastušja, Grabarja, Glogovice... Brođanima je boravak na čardaku bio lakši, jer bi im netko od ukućana mogao redovito donositi hranu i piće, ali oni na podvinjskom čardaku morali su svu opskrbu za osam dana sa sobom donijeti.

U slučaju uočene opasnosti, stražar na čardaku opalio bi iz puške i ostalima signalizirao budnost. Uz svaki čardak bila je mašala – visoka motka usađena na mjestu koje se sa svih strana vidi, a na vrhu je nosila snop slame ili sijena s natkrovkom. Mašalu bi u slučaju turskog napada upalili i dimnim signalom, a noću svjetlosnim, uzbunu prenosili dalje, do ostalih čardaka, ali i u unutrašnjost. Tako se za kratko vrijeme mogla cijela Krajina uzbuniti i organizirati obranu.

No, unatoč budnom i strogom čuvanju granice, bilo je šverca, prelaska Turaka radi uhođenja, pljačke i razbojstva, odvođenja ljudi u ropstvo, ubojstava, bilo je bjegunaca s obje strane...

Kronika Franjevačkog samostana 1740. godine bilježi: Ovog ljeta nekolicina Turaka zvanih balije preplovili su noću jednom trodjelnom lađom rijeku Savu između Broda i Dubočca i napali naše straže, pučki čardak potajnice. Ubivši jednog krajišnika, drugog sa sobom povevši, a dvojicu ili trojicu u bijeg natjeravši, Turci su se vratili. Davši uzbunu u krajini, krajišnici su se skupili i krenuli u potjeru za Turcima balijama preko rijeke Save. Natjeravši u bijeg Turke, krajišnici su kao plijen u Brod dovezli trodjelnu lađu.

Uzbudljiva je priča iz Ruščice, gdje postoji predaja da je kuća Mirkovića, nekadašnje numero 2, „od turskog zlata napravita“. Bili su velika šokačka zadruga, u vrpi ih dvadeset i četvero bilo. I u toj zadruzi rodili se blizanci, brat i sestra Ivo i Marica, a kada su stasali, lijepi-prelijepi bili, najljepši u okolici, kažu.

Drumom se onda iz Ruščice za Brod kraj Save kroz polje išlo, a moglo se, kao i danas, i dužim putom na Gornju Vrbu. Od čardaka „Glogova“ ispred samog sela, preko Bjeliša, prelazio se drvenom ćuprijom kanal Glogovica (gdje je danas betonski most na kraj Mikrorajona), pa drum za Brod slijedio sadašnju Vrazovu ulicu, kraj zgrada kontumaca – kontromacije i solare. Ruščičani su i marvu preko te glogovačke ćuprije na brodski Vijuš i Poloj tjerali, pa tamo čuvali.

E, tako jednom, tim drumom Ivo i Marica za Brod „u župu“ pošli. Bilo Stjepanje, kirvaj u Brodu, kolo će na placu igrat, momci i cure se zagledat. Marica se nagizdala u široko, coklove počešljala, a i Ivo u svoju se najbolju robu spremio. Dok su se riktali i gizdali, malo su oni okasnili, druge su cure i momci već za Brod otišli. Preko Save bio je turski čardak, karaula kako bi rekli s one strane granice, s kojeg su Turci već prije zapazili blizance, kako su mladi i lijepi, i riješili ih oteti, a sada je prilika bila, jer putom su išli posve sami. Sljedeći čardak prema Brodu, zvan „Dedinac“, bio je odmah na ušću Glogovice u Savu, a na Poloju čardak „Lakat“. No, unatoč stražarenju s jednog i drugog čardaka i patroliranju (uvijek je na čardaku bilo u smjeni soldata), bila je dovoljna samo mala nepažnja naših graničara, i eto ti zla. Kako je bio kirvaj, upravo to se dogodilo. Soldati su malo bolje pojeli i malo više pića potegnuli, a Turci su potajno prešli Savu, prikrili se u gustišu, pa zarobili brata i sestru te ih na silu odveli u Bosnu. Ivicu su odmah ubili i njegovu glavu nabili na kolac da se preko Save i u Ruščicu vidi, a Marica je dospjela nekom obijesnom begu u harem i njeni za nju ništa nisu znali. Neki su bosanski begovi imali prave hareme u koje su dovodili djevojke koje su zarobljene na ratnim pohodima, ali i djevojke, kao i Marica, otete u iznenadnim prepadima, zalitanju Turaka preko Save.

Prošlo je duže vremena i Marica je onda, potajno, nekako po nekome, krišom, uspjela javiti materi da je živa, da ne brinu, da je begovica, da djecu ima, a po glasniku je i poveću pogaču poslala. Kada su Mirkovići pogaču načeli, na njihovo iznenađenje bila je puna dukata. I tim novcem sagradili su veliku zidanu kuću, onda najveću u selu. Tako priča kaže, ako ne laže!

Upamtio je priču čiča Joza Mikolčević.

Dakako, tajili se Mirkovići za te turske dukate, bojali se što će kompanija kazat, možda ih i kaštrigovat – kazniti, ali nije se to moglo sakriti. Stara kuća Mirkovića, „od turskog zlata napravita“ i danas u Ruščici stoji, a sada su u njoj Božinovići. Kuća je renovirana, umjesto malih pendžera trokrilne ima i novu ofarbanu fasadu, te se od puta samo po izrazito visokom krovištu može zamijetiti da je to stara gradnja iz 19. stoljeća.

(Posavska Hrvatska, 22. veljače 2013.)