Buntovnik, s razlogom!

Za Domovinskog rata bio je dragovoljac Hrvatske vojske. Stvaranjem slobodne Hrvatske dosanjao je san svoga oca, a i svoj od najranije mladosti. Za njega to je bio najsretniji i najveličanstveniji događaj. Onda se s velikim žarom posvetio radu u društvu Hrvatskih domobrana, Udruzi ratnih veterana i Hrvatskom društvu političkih zatvorenika.

Razgovarao sam s doktorom veterine gospodinom Ivanom Rudecom. Rođen je 31. V. 1928. godine u Brodu, u Vrazovoj ulici, „na ribnjaku“, iza bivše fratarske pustare. Njegov otac je bio službenik OOZ-a, kao sadašnjeg socijalnog osiguranja. Bio je inkasator, kako se to onda zvalo. Svi privatnici, trgovci, obrtnici koji su imali šegrte i kalfe, a toga je u to vrijeme bilo mnogo, plaćali su za sebe i svoje zaposlenike doprinose osiguranja. Inkasator je radio na tom poslu, obilazio osiguranike i naplaćivao. Rudecov otac je iz sela Purga, prvi brežuljak pored Lepoglave. Bilo ih je dosta djece, malo zemlje, on je vidio što je i kako je i najprije je krenuo u policiju, ali je shvatio da to nije za njega i došao je u Brod, zapravo u Ruščicu. A tu se naselilo više Zagoraca. Dobio je spomenutu službu jer je bio pismen. Njegov rukopis, kaže gospodin Rudec, bio je za primjer. Imao je lijepu plaću, pa je mogao kupiti plac i, u Vrazovoj ulici, pri njenom kraju, sagradio je kuću i gospodarske zgrade.

- Bio sam gimnazijalac i na kraju školske godine, 1944., na poziv da se svi prijave u hrvatsku vojsku, od 16 do 60, prijavio sam se i u 10 mjesecu otišao u Donje Andrijevce gdje se vršilo sakupljanje i uvježbavanje. Tamo se za ovo područje oko Broda nalazio centar za vojnu obuku. Bilo nas, ja ne znam, ali valjda par stotina i mi smo tu vježbali, vježbali i u veljači je bila regrutacija. Već se vidjelo što je, probijen je Sremski front. Kao gimnazijalac i pismen, ja sam dobio raspored da idem za administratora u Sijekovac. Tamo je bila jedna domobranska jedinica, tu je bio jedan zastavnik, inače student sveučilištarac i tu sam ja svaki dan ujutro išao na dužnost, a navečer se vraćao u Brod. I, kad sam vidio, tamo negdje 16. travanja, Derventa je pala, a pošto sam ja ujedno bio i kurir vezan za zborno područje koje je imalo zapovjedništvo na korzu u Prvoj hrvatskoj štedionici i dobio sam kovertu zapečaćenu, znao sam o čemu se radi. Znači, naredba – Pokret! Ja i pokojni otac sjednemo razgovarati o tome. Ako odem tamo, morat ću otići s tim zastavnikom kao njegov ađutant i odlučim da ne odem, pod opasnošću da budem osuđen na smrt strijeljanjem za neizvršavanje zapovjedi. I nisam otišao. U roku od dva dana došlo je do pada Bosanskog Broda. Ja sam skinuo uniformu i skrivao se, što kažu, jedno mjesec i pol do dva, dok se stanje i situacija nisu sredili. Imao sam primjer, u susjedstvu su bila dva vojna glazbenika, privatno su stanovali kod moje sestrične. Oni nikada nisu bili naoružani, oni su svako jutro išli na dužnost u vojarnu i tu su svirali kad je bila kakva parada, dolazio neki general, držana počasna straža i tako dalje. Oni su se isto obukli u civil i čekali su jedno vrijeme. Ali, stalno je nova vlast pozivala sve muškarce, prijavite se, prijavite se. I oni se odluče ić prijaviti se. A, znalo se, ljudi su pričali, govore im i susjedi, nemojte, još je rano, malo-malo na bivšem graniku čula su se strijeljanja i bacanje ubijenih u Savu. Oni ipak odu. I nikada se nisu vratili. Ni krivi, ni dužni - nestali. Vjerojatno su oni, to je moje mišljenje, završili u grupi koja je odvezena u Gornji Slatinik i strijeljani.

Kada se je mladi Ivan Rudec ipak išao prijaviti, sva omladina poslana je u brigade koje su radile na obnovi Broda, raščišćavanju srušenih zgrada, čišćenju cigli. Sav je grad bio u nezamislivim ruševinama, sav raskopan, na sve strane bili su krateri od avionskih bombi. Široka ulica posebno, pa oko željezničkog kolodvora.

- I mi smo tu radili, radili. Ja sam bio dosta fizički razvijen, a bilo nas je u mome rajonu malo muških i mene odrede da vodim tu ekipu na radu. Postave me za takozvanog komandira – sjeća se gospodin Rudec - A neki neće da rade i, uglavnom oni, kažu „Mi ćemo tebe kada bude neko biranje u strukture, ti si lajav!“ „Da, sad bi me birali da ja budem,“ kažem im, „a kada dođu Englezi onda ćete vikat da mene prvog objese!“, pošto se pričalo da bi se to stvarno moglo dogoditi, da engleska vojska uđe u Jugoslaviju. I ta je rečenica mene ukopala, netko od prisutnih je prijavio i ja sam 1946. godine izbačen na gimnazijskoj omladinskoj konferenciji (kada su Alduk i Štefančić izbačeni iz gimazije i nas još par iz omladine).

I kako sad nastaviti školu u jesen? No, meni dojave moje kolege iz grada, koji su već znali, da ide brigada na obnovu sela u požeški kraj, u Gornje Vrhovce, srpsko selo koje je diglo ustanak, pa je u ratu zapaljeno i razoreno. U znak zahvalnosti, Oblast Slavonije i Baranje financirala je obnovu sela. Brigada iz Broda, u kojoj sam se i ja našao, radila je mjesec dana tamo. Išli smo u kamenolom i tovarili golim rukama u prikolice golemo kamenje za temelje 20-30 kuća. Onda sam išao dalje u gimnaziju i došle su radne akcije Šamac–Sarajevo i nedajbog da kažeš da nećeš i da ne možeš. Otišao sam da popravim dojam o sebi, postao udarnik, dobio točkice i bonove, da sam mogao kupiti kaput i štof za odijelo. Položio sam maturu i nakon toga, 1947. godine, upisao sam studij veterine i sve je bilo dobro do 1949.

Ja sam bio u Brodu, a za Uskrs došao je iz Zagreba jedan moj kolega, Brođanin Đuro Bartek, stariji student. Jako smo se dobro znali, a znali smo i kako dišemo. I, on mi se obratio: „Znaš Ivo, izdana je jedna brošura, cijena je 2 dinara.“ To je bilo samo na šapirograf izvučeno. Kupio sam i dao mu 10 dinara, da mi donese i sljedeće brojeve. Brošuru je izdala studentska organizacija „Hrvatska ilegalna mladež“, a u njoj je bio i članak „Mi u osvit novog dana“, gdje su iznesene povijesne tvrdnje da Hrvati imaju pravo na svoju samostalnu državu. Ja sam tu brošuru dao Vladimiru Remu i Majstoroviću iz Našica koji je isto išao u brodsku gimnaziju i također je upisao veterinu. Uglavnom, 1949. u proljeće ta studentska organizacija je otkrivena i pohapšena, a rukovodioci su bila dva Brođanina, Geršić i Tomljanović. Jedan je suđen valjda na 18, a drugi na 14 godina. S obzirom da je 1948. godine izašla Rezolucija Informbiroa i Partija je pokrenula akciju, gdje god je nešto bilo sumnjivo da bi se moglo udružiti, to su oni nemilosrdno tukli i sjekli.

A, evo kako smo otkriveni. Stjecajem okolnosti preko jednog dnevnika, kojega je vodio jedan od uhapšenih, a pokazao ga je djevojci s kojom se zabavljao i ona ga je otkucala UDB-i.

Nas četvorica Brođana uhapšeni smo u ljeto, u 7. mjesecu. Ja, Rem, Bartek, Majstorović, koji smo tu brošuru samo čitali. Uhapšeni za ništa. I što će se dogoditi. Ja sam bio u Zagrebu, polagao neki ispit 11. srpnja, jer rok je bio do 15., i kada sam položio ostao sam u Zagrebu pošto sam trebao ići sa studentskom brigadom na izgradnju Autoputa. Bio sam referent, jer imao sam organizacijskih sposobnosti. A, uvijek sam se morao i dokazivati, radi toga što sam imao tako nezgodnu prošlost i loše su me gledali, vjerojatno i što sam bio praktični katolik, posebno moji roditelji. Do mature sam bio i ministrant u Franjevačkom samostanu. Ali, nastavimo o 1949. godini. Da ne nosim prljavi veš sa sobom u brigadu, kofer sam odnio šogoru, pa će on ponijeti u Brod. On bio oficir UDB-e, iz partizana imao konspirativno ime Travanj, i bio na ispomoći u Zagrebu. Kad ja u UDB-u šogoru, odmah dežurni prodiku kako su studenti bundžije protiv tadašnje vlasti, a meni nije jasno. Međutim, oni su već znali da ću biti uhapšen. Kažu mi, bolje ti je da odmah sve priznaš. I, mene su uhapsili 12. u Zagrebu i dopratili u Brod u Zrinjsku ulicu, u zgradu Drvne industrije (secesijska katnica, danas kbr. 61). Tu je bio istražni zatvor. U dvorištu su bile šupe, što li, to je preopravljeno i nas su tu držali zatvorene. Zgrada ima podrum, a jedan školski kolega, Mirko Brekalo (kasnije suđen 8 godina sa Lizom Nenadović i jednom grupom križara, ili pomagača križara) tvrdi, kada je služio tu kaznu, da u podrumu sigurno ima zatrpano nekoliko leševa zatvorenika koji su podlegli torturama. Ali je ulaz u podrum zabetoniran. Nitko, naglašavam, ali baš nitko, od političara, gradskih otaca nije htio pokrenuti ništa. Ja sam govorio o tome da se to istraži, ali nije bio zainteresiranih, pa evo, opet kažem.

Istraga protiv nas trajala je oko dva mjeseca i onda su nas prebacili na Vijuš, na ribnjak, u bivšu žandarmeriju (Vrazova kbr. 11). Onu veliku zgradu, prije sadašnjeg doma za starije. U dvorištu su bili zatvori. Tu je bilo i zatvorenika osuđenih na smrt. Godine 1949. u jesen čuli smo nekoliko puta otkivanje okova s nogu i nakon pol sata pucnjavu na Savi. Bilo je dosta seljačkog življa zatvoreno radi neplaćanja poreza i nedavanja obaveze. Dok smo čekali odlazak na suđenje u Okružni sud u Osijek, ondje smo nas četvorica bili skupa s njima. To su bile velike ćelije za po 25 ljudi. A, ti seljaci su dobivali dobre pakete, slanine, kobasice, kulinove seke… Volili su nas studente i mi smo kraj njih dobro prošli. Naši nam roditelji to nisu mogli slati. Početkom 12. mjeseca bilo je suđenje. Rem je dobio četiri mjeseca, ja šest, a Bartek, jer je još ranije bio pod istragom i učesnik Blajburga i kao logoraš, dobije dvije godine Lepoglave. Njemu su baš nakalemili. A, sudio nas je stolar po zanimanju. On je dobio napisano što će govoriti. Nikakve velike krivice nisu nam našli. No, u tome sam izgubio godinu studija.

(nastavlja se)