Kad mediji progovore, institucije se pokrenu – Sara Karalić ipak dobila vrtić za sina! Kako to?

Samo dan nakon što smo objavili tekst o Sari Karalić, samohranoj majci koja je nakon iznenadne smrti supruga naišla na zatvorena vrata gradskih vrtića, stigao je obrat. Ni 24 sata nakon objave, stigao joj je poziv iz uprave vrtića – može ponovno podnijeti dokumentaciju za svog sina Viktora, kojem će sada ipak biti odobren upis.

Iznenadna promjena stava gradskih institucija otvara niz pitanja. Je li birokratski zid doista bio neprobojan ili se radi o još jednom slučaju gdje se problem rješava tek kada postane javan?

Od hladnog odbijanja do iznenadne promjene odluke

Podsjetimo, Sara Karalić, 31-godišnja Brođanka, prije manje od mjesec dana ostala je bez supruga Ivana Karalića, koji je preminuo nakon duge borbe s rijetkim tumorom. S malim sinom, kojeg odgaja sama, i poslom koji radi u drugoj smjeni, logično rješenje bio bi vrtić, posebno onaj na Hebrangu – jedini koji radi u popodnevnim satima.

No, kada se prijavila, odgovor koji je dobila bio je jasan i neumoljiv: "Nema mjesta."

-Razumijem administrativne rokove, ali kako sam mogla ranije reagirati? Suprug mi je bio u komi, preminuo je 15. veljače, a prijavu sam poslala 20. veljače – pet dana nakon što sam ostala sama s bebom, rekla je Sara.

U prvom odgovoru nije bilo fleksibilnosti, nije bilo ni razmatranja njezine situacije. Tek kada je javnost saznala za njezinu priču, problem je u rekordnom roku "riješen".

Sarin odgovor: Zahvalnost zajednici, ali i gorak okus u ustima

Iako je presretna što će Viktor konačno dobiti svoje mjesto u vrtiću, Sara ne može zanemariti gorak okus koji je ostao nakon cijele situacije.

-Nisam mogla vjerovati kada su mi rekli da sada ipak mogu ponovno predati dokumentaciju. Drago mi je, naravno, ali zašto se ovo nije moglo riješiti odmah, bez medijske pompe? Zahvalna sam na ogromnoj podršci koju sam dobila, i od medija, i od sugrađana. Ljudi su mi se javljali s riječima podrške, nudili pomoć, a to mi je jako puno značilo u ovim teškim trenucima, kaže Sara.

Dodaje kako nije sama – mnoge obitelji se nalaze u sličnim situacijama, ali nemaju svi priliku da njihova priča dođe do javnosti i natjera odgovorne da reagiraju.

Kada sustav zakaže, mediji postaju posljednja instanca

Činjenica da se rješenje pronašlo odmah nakon objave teksta još jednom dokazuje koliko su institucije inertne, osim kada su pod pritiskom javnosti.

Neki su u komentarima tvrdili da je problem pretrpanost vrtića, no ovo nije priča o nedostatku kapaciteta – ovo je priča o nedostatku ljudskosti i razumijevanja. O važnosti toga da oni koji rade u institucijama koje svi mi plaćamo ne budu samo birokrati koji se drže pravilnika, već ljudi koji znaju prepoznati i hitne slučajeve.

O ovom problemu već smo mjesecima pisali, upozoravali da je važno da broj upisane djece bude u skladu sa zakonskim normama, upravo kako bi se izbjegle situacije u kojima mjesta "nema" dok se ne digne javna bura. Da je sustav bolje organiziran, i za ovakve bi se neočekivane situacije moglo brzo pronaći rješenje, bez medijskog pritiska.

Tko sve nije imao priliku da ih netko čuje?

Ostaje pitanje – koliko je još roditelja naišlo na isti zid birokracije, ali nisu imali mogućnost da ih netko čuje? Koliko je djece ostalo bez vrtića, koliko je samohranih roditelja  moralo birati između posla i brige o djetetu, a sve samo zato što su "pravila pravila"?

Ako su gradske vlasti spremne preispitati svoje odluke tek kad priča postane javna, onda znamo da sustav ne funkcionira kako bi trebao.

U međuvremenu, Sara i njezin mali Viktor napokon mogu odahnuti – zahvaljujući ljudima koji nisu dopustili da ih ignoriraju.