Panonski mornar u našem Brodu

 Đorđe Balašević 11. lipnja opet dolazi u naš grad. Uz Panonskom mornara rijetko tko može ovaj grad dići na noge osim možda Halida Bešlića (uostalom, nema ni pravog derneka bez Halida). Fenomen Đorđa Balaševića je višeslojan i teško bi se mogao ukratko opisati.

Kasnih 90-ih kada još Balašević nije dolazio u Hrvatsku, puni autobusi i konvoji osobnih automobila su išli prema Sloveniji gdje je Balašević održavao svoje maratonske koncerte. Na parkiralištu dvorane Tivoli tek bi se tu i tamo mogao pobrojati poneki automobil sa slovenskim tablicama, a uglavnom su dominirali automobili s HR oznakama. Kako su godine prolazile, Balašević je počeo, prvo na mala vrata, a onda kasnije i normalno dolaziti u Hrvatsku, i gdje god bi došao punio bi dvorane i rasprodavao karte u rekordnom roku bilo da se radi o intimnijim dvoranama malih kazališta ili velikim sportskim dvoranama gdje bi održavao dva koncerta u dva dana.

Koja je tajna Balaševićeve popularnosti? Neki kažu da je Đoka jugonostalgičar – još od epizoda „Računajte na nas“, „Triput sam video maršala Tita“ i ostalih tada režimsko-podobnih pjesama. Ipak, Balašević se na nekakav način oprostio s maršalom Titom u pjesmi Requiem s albuma Panta Rei iz 1988.: A gde smo mi, naivni/ sto smo se dizali na "Hej, Sloveni"/ kao da smo uz tu priču izmišljeni i prevareni.

No, osim političkog angažmana koji se kasnije protezao na anti-miloševićevski protest i njegovu cenzuru u javnom prostoru olovnih 90'ih u Srbiji, Balašević je izvrstan pjesnik socijalne poezije. Pjesme poput „Neki se rode kraj vode“, „Oni“, „Nikad kao Bane“ predstavljaju biser njegovog poetsko izričaja koji se nažalost nikad nije „primio“, pa se Balašević od 90-ih pa naovamo okrenuo onome što najbolje prolazi – političko-aktivističkim pjesmama i ljubavnim pjesmama. O ljubavnoj poeziji Đoke Balaševića ne treba puno trošiti riječi jer i danas neki novi klinci pjevaju njegove stihove iz djetinjstva svojih roditelja. Taj spoj K&K vojvođanskog ugođaja i panonske prostodušnosti i danas očarava nove generacije unatoč tome što su odavno upisani u antologiju poezije nekih bivših vremena i država (i to je možda i još jedan od razloga zašto se Balaševiću spočitava jugonostalgija).

Kritičari lika i dela Đoke Balaševića spočitavaju mu da je predepresivan i naporan, ali Balašević koliko god bio sličan jednom Cohenu, ne nosi taj Cohenovski kanadsko-židovski Weltschmerz, nego naprotiv specifičan ravničarski humor. Balašević je izrazito humorističan čovjek, koji svoj bluz razbija fantastično smiješnim anegdotama zbog kojeg na kraju krajeva ljudi pune dvorane u kojima on nastupa. Na njegovom koncertu publika prolazi kroz širok spektar emocija, da ga na kraju ipak ne ostavlja u bedu (osim zbog same činjenice da je koncert gotov).

Stoga ne čudi zašto Brođani hrle na Balaševićeve koncerte. To nisu svirke da se ubije vikend, to su koncerti o kojima se godinama priča. Valjda zato i Balaš uvijek svoje koncerte otvara sa: „Dugo sam bio daleko, dal me se poželeo nek'o?“ (Noć kad sam preplivao Dunav).