Sezona maturanata.

Već smo navikli da sredinom svibnja grad procvjeta šarenim kostimima i pjesmama maturanata. „Norijada“ je za nama, gledali smo s radošću i s sjetom mlade ljude koji su si puno truda dali da se po posljednji puta pokažu kao zajednica.
„Moj razred“ je kategorija koja nas prati kroz cijeli život. To postaje jedan organizam, osoba koja nam je puno značila, od koje smo puno učili i koja nas na čudan način prati kroz cijeli život. Kada mladi počinju tražiti posao, preporučit će ih netko „iz razreda“, kada se spremaju svatovi i obiteljska slavlja, uvijek je tu netko „iz razreda“. I kako godine prolaze „ razred“ se počinje sve češće sastajati na pogrebima umjesto na slavljima. Životni krug se polako zatvara.

I tako, nakon što utihnu pjesme maturanata, počet ćemo na Korzu viđati grupice zrelih ljudi, neprilično svećeno obučenih za subotnje popodne, to se „razred“ sastaje na godišnjicu mature. 10, 20, 40, 50 godina mature… kako godine prolaze sve ih je manje „cura i dečki“ ali su zato sve svečanije obučeni i sve usiljenije radosni. Godišnjica mature je očajnički pokušaj da se zaustavi vrijeme. Taj jedan dan, svakih 5 ili 10 godina, čini nam se da nije više važno tko smo i što smo, postajemo opet ono što smo nekada davno bili „cura iz druge klupe do prozora“ ili „dečko iz zadnje klupe“. Barem taj jedan dan u desetljeću postajemo ono što smo željeli biti, a ne ono što je život od nas učinio.

Novi maturanti su se povukli s ulica i počeli borbu oko mature, upisa ili traženja posla. Ove godine ih je bilo dvjestotinjak manje nego lani. Desetak razreda manje nego lani.
Za 10, 20, 30 godina oni će stajati na Korzu ostarjeli i dotjerani, čekajući svoj „razred“. Oni će biti tu, samo je pitanje da li je mladih novih maturanata uopće biti.

Foto: Posavska Hrvatska