"Donesite mi glavu Zlatka Hasanbegovića"

Žestina hajke koja se digla na trenutnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića toliko je nevjerojatna da ju ni sam Sam Peckinpah ne bi mogao režirati! Hasanbegović, handžar-ustaša je koji vreba iz resora kulture, a kako ga pojedini mediji prikazuju, čini se da za razonodu svako jutro hrani lavove u zagrebačkom zoološkom vrtu glavama antifašističke nejači! Zlatko Hasanbegović je ni više ni manje nego sama glava opasne ustaške guje koja migolji Hrvatskom! Predstavnici manjina na sastanku kod predsjednice vezanom za ovogodišnju komemoraciju u Jasenovcu bili su jedinstveni u jednom zahtjevu: „Donesite nam glavu Zlatka Hasanbegovića!“

U Hrvatskoj je, kažu, na djelu ustašizacija i rađanje povampirenog fašizma. Zato je i ekipa koja se naziva „kulturnjaci 2016.“ (što god to značilo) prekjučer, na obljetnicu uspostave kvislinške NDH prekrilo spomenik Kozarićevog „Prizemljenog sunca“ u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici. Što su ovim performansom željeli reći, teško je reći, a cinici bi rekli da su ponovili postupak svojih ideoloških djedova koji su davne 1947. prekrili kip bana Josipa Jelačića na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike. Da se vraćamo u neka davna vremena od prije 60 i više godina, nema sumnje.

Koji je zapravo krimen Zlatka Hasanbegovića? Prije nego što pokušamo odgonetnuti na ovo pitanje trebali bi prvo reći koju o Jasenovcu. Jasenovac je bio koncentracijski-logor nacističkog tipa koji je pod krinkom radnog logora služio za istrebljenje „neprijatelja naroda“, prije svega Srba, Židova, Roma i ideološki nepogodnih Hrvata, mahom komunista i HSS-ovaca. U jeku obljetnice spomena na žrtve ovog stratišta u javnosti se pojavio film Jakova Sedlara „Jasenovac – Istina“ u kojem je autor pokušao ponuditi svoju viziju logora Jasenovac. U svom poslovično slabom stilu, Sedlar radi ono najgore u maniri „umjerenih“ skeptika Holokausta – licitira brojem žrtava. Licitira tako Sedlar neodmjereno, pa čak i broj žrtava smanjuje ispod 10 tisuća, pokušavajući tako na sebi svojstven način boriti se protiv srpskih megalomanskih brojeva. Stvaran broj žrtava Konc-logora Jasenovac nikada nećemo saznati iako su u potpuno odvojenim demografskim istraživanjima dva znanstvenika: Srbin dr. Kočović i Hrvat dr. Žerjavić došli do brojke od oko 80 tisuća pobijenih ljudi, što je monstruozna brojka. Sedlar nadalje cijelo vrijeme naglašava ulogu „partizanskog Jasenovca“ u kojem je stradao poveći broj žrtava komunističke diktature nakon završetka rata, tako da gotovo suptilno intonira da su žrtve fašističkog terora – kolateralne. Još je nešto u Sedlarovom filmu simptomatično – kada god govori o poglavniku Anti Paveliću, uvijek kao s dozom respekta govori o DOKTORU Paveliću, želeći tako valjda gledatelju dati do znanja da je Pavelić bio gospodin doktor naspram Broza seljaka mašinbravara iz Zagorja. Ne ulazeći u šire komunisti versus ustaše rasprave, dovoljno je ipak samo napomenuti da je Broz bio kategorija van svih kategorija Paveliću: Pavelić je bio tužna zločinačko-monstruozna ličnost osrednjih intelektualnih sposobnosti, o političkim da ne govorimo, dok je Broz, što god mi mislili o njemu bio ipak svjetska klasa. I intelektualno i politički. No, kako vam drago.

Upravo u jeku ovog filma opet su se zatresle ustaško-komunističke vode u Hrvatskoj, pa kroz ovaj nesretni Sedlarov uradak (dovoljno je spomenuti samo kako je brzo raskrinkan Sedlarov fotošopirani naslov Vjesnika o leševima koji plutaju do Zagreba) došlo je i do bojkota komemoracije u Jasenovcu od strane Srpskog Narodnog Vijeća. Ipak, ostale srpske zajednice su se pobunile jer se logično i realno gnušaju politizaciji spomena na svoje ubijene očeve, majke, djedove i bake. Kažu tako oni: „Tko je SNV, kojeg podržava 8% Srba u Hrvatskoj, da govori u ime svih hrvatskih Srba?“. No da se vratimo na ono ključno pitanje: koji je tu krimen Zlatka Hasanbegovića?

Zlatko Hasanbegović ima dva krimena koja nosi na duši: prvo je to što je zavrnuo pipu raznim „slobodarskim medijima“ i tako ih prepustio nemilosrdnom tržištu, a drugi krimen mu je to što je Hrvat – Musliman. Iako je ovo prvo jasno kao dan – sve se danas vrti oko love, a ministar je upravo zavrnuo easy money mnogim džabalebarošima, jasno je kao dan zašto svi žele glavu Zlatka Hasanbegovića.

Ali Zlatko Hasanbegović, Hrvat pa još Musliman! E to ne može. Novossti su prije nekog vremena iskopali sliku na kojoj Hasanbegović još kao mladi student nosi nekakvu ustašku kapu kao corpus delicti koji ga je trebao raskrinkati kao glavu ustaške guje u Hrvata. Budimo realni, ustašofilski stavovi Hasanbegovića iz mladih akademskih dana i nisu bili neka tajna: Hasanbegović se nakon „senzacionalnog otkrića“ posuo pepelom po glavi i ispričao za svoje mladenačke zablude osudivši obje totalitarne ideologije. No, nije to za Left2016 ili kako se već zovu bilo dosta: isprika nije iskrena! Oprostili bi oni ministru ustašluke iz mladosti, samo da možda nije spominjao obje totalitarne ideologije. Na kraju krajeva, urednik Novosti i sam je priznao da je kao mlad bio zaluđeni simpatizer HOS-a, Pilsel je priznao da je kamenjem i molotovljevim koktelima jurišao na brojnije i nadmoćnije sinagoge, Stipe Mesić je otvarao usta na ustaške pjesme, a i lajava Rudanka je govorila o svojim ustaškim korijenima. Problem je Hasanbegovićev taj što se on po njihovim uzusima nije obratio, a obraćenik je mogao postati samo na jedan način. Sintagma (H)Rvat-Katolik, za svakog ljevičara koji drži do sebe u Hrvatskoj je simbol nečeg retrogradnog, nazadnog, ognjištarskog. No, što ćeš, puno je Hrvata, a k tome i katolika u ovoj jadnoj i nazadnoj zemlji. Ali biti Hrvat i k tome musliman, nemoguće je ako nisi ustaša! Sintagma Hrvat-musliman moguća je samo u ustaškoj postavci: Pavelić je rekao da su muslimani hrvatsko cviieće ergo Hrvati Muslimani su – ustaše!

Tako je netko nedavno opet kukavički napao Antu Tomića, koji je odmah otišao i u beogradskom Ninu zaplakao: „Donesite mi glavu Zlatka Hasanbegovića!“. Jer, Hasanbegović je trenutno dežurni hrvatski krivac. Kaže tako Tomić za Hasanbegovića da je retard, valjda misleći da njegov doktorat iz povijesti ne znači ništa naspram Tomićeve velebne diplome iz sociologije i filozofije. Pita se Tomić tako dalje da kako Hasanbegović može biti Hrvat nakon Ahmića, Heliodroma i ostalih bošnjačkih stratišta u kojima su krvnici bili Hrvati. Hasanbegović bi bio samo dobar musliman da se s hrvatstva konvertirao na bošnjaštvo, ali ovako Tomić ga, oprezno kroz usta „Hasanbegovićevih istomišljenika“ naziva – balijom. I tu je sva tuga naši internacionalnih kozmopolitskih ljevičara koji etničke, narodne i religijske postavke gledaju kroz klasičnu ograničenu balkansku prizmu: Hrvat-katolik, Jugoslaven-ateist, Srbin-pravoslavac, Bošnjak-musliman… varijacije samo mogu biti o katoličkim četnicima, ustaškim muslimanima, ili nešto treće. Hrvat pa musliman?! Ma dajte, pa to je gore i od ISIL-a. A da je Hasanbegović pošteni Bošnjak – stvar bi valjda bila potpuno drugačija.

Inače, film Sama Peckinpaha „Donesite mi glavu Alfreda Garcije“, na čiji se naslov referira ovaj članak ima sljedeću radnju: za glavom stanovitog Alfreda Garcije raspisana je nagrada od milijun dolara. Lovac na glave koji se odluči na lov saznaje da je Garcia poginuo u prometnoj nesreći i kroz film traži njegov grob ne bi li isporučio već mrtvu glavu Alfreda Garcije. Bojim se da je i traženje Hasanbegovićeve glave – mlaćenje mrtve kobile.