Tragični život „double mana“

Josip i Alojzija (rođ. Kraljević) iz stare brodske bačvarske obitelji Predmerski, imali su pet stasitih sinova: Andriju, Đuru, Franju, Josipa i Miju, te kćer Mariju. Andrija je nastavio očev bačvarski zanat, Đuro je bio bankovni činovnik, Josip se bavio trgovinom, Mijo izučio za pekara, Marija se školovala u Zagrebu i bila je poznata brodska učiteljica na Djevojačkoj školi u Gundulićevoj, a Franjo, trgovac, sa suprugom je emigrirao u Ameriku. Što je Franju nagnalo da se otisne u „obećanu zemlju Ameriku“ nije znano. Ali, tada su odlazili mnogi mladi ljudi u potrazi za boljim životom.

Franjo je rođen 1880. godine. Godine 1909. vjenčao se s Jelkom Katalinić iz Podvinja (rođenom 1881.), kćeri kovača i potkivača. No, Franjo je već 1908. godine išao sam u Ameriku, pa ponovno 1913., kad ga je slijedila i supruga. Nejasno je zašto nisu putovali zajedno. Franjo je putovao u lipnju iz luke Antwerpen brodom „The Lapland“, a Jelka u studenome iz Bremena brodom „Kaiser Wilhelm der Grosse“, do 1900. godine najvećim i najbržim linijskim brodom na svijetu, koji je mogao primiti 1970 putnika. Franjo i Jelka skrasili su se potom u gradu Detroitu, velikom industrijskom centru na američkim Velikim jezerima u državi Michigen, gdje se Franjo zaposlio u tvornici automobila „Ford Motor Company“. U to vrijeme tvornicu je vodio Henry Ford, od 1903. godine s Alexandrom Malcomsomom suosnivač tvornice automobila s motorom s unutarnjim sagorijevanjem. Tvornica je proizvodila preko 200.000 automobila godišnje i tada bila najveća na svijetu. Naporno radeći, snažni (radi izrazite visine od 189,5 cm i jakosti zvali su ga „dvostruki čovjek“ – double man), bistroumni i sposobni Franjo dogurao je do mjesta nadglednika u Fordovoj lakirnici automobila, u kojoj su u teškim uvjetima rada, zbog visokih temperatura i otrovnih para od laka i boja, radili isključivo crnci. Ali, to će i na snažnom Franji kasnije ostaviti traga.

Izbio je Pri svjetski rat. Franjo je boravkom u Americi izbjegao odlazak na ratište i time sigurno sačuvao živu glavu. Krećući se u krugovima naših emigranata u Americi, Franjo je bio upravo zadojen idejom jugoslavenstva, pa je prosperitet Hrvatske i hrvatskog naroda vidio isključivo u sklopu nove državne tvorevine – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Uzimajući u obzir prethodna mnoga negativna iskustva Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji, te činjenicu o mnogobrojnim žrtvama hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu pod tuđim zastavama, Franjo je imao velika očekivanja u tadašnjoj novoj zajednici južnih Slavena. S se tim nadama 1922. godine sa suprugom vratio iz Amerike u Brod. Franjo i Jelka djece nisu imali.

Od ušteđevine Predmerski grade solidnu prizemnicu u Starčevićevoj ulici kb. 50, koja je završena 1928. godine. Ta uglovnica, izvedena po projektu Karla Legrada i danas neizmijenjena stoji na ćošku Starčevićeve i Trga žrtava rata. Inicijali vlasnika FP i godina gradnje 1928. još se mogu vidjeti visoko na fasadi kuće. Sjećajući se dobro kako je teško stekao imovinu, Franjo je za sve svoje bio pretjerano brižan i štedljiv. Kuću je gradio hohparter - jer što ako se Sava izlije, poplavi Brod - a tavan je sav popločio teškim ciglama - jer što ako izbije požar (kasnije se strop od težine cigli uvinuo i morali su cigle maknuti). Čuvao je svaki stari ekser, ispravljao ih i sortirao po veličini i stavljao u kutijice - jer ustrebat će jednom...

A njegovo političko djelovanje počinje učlanjenjem u režimsku, monarhističku stranku Jugoslavenska radikalna zajednica - JRZ. Kada je 26. rujna 1935. formirano novo gradsko zastupstvo, u njega je izabran i Franjo Predmerski, a tako je bilo do uspostave Banovine Hrvatske 1939. Gradonačelnik je tada bio dr. Emanuel Kovačić. Franjo je i banski vijećnik, ali nije se pretjerano isticao zalaganjem za poboljšanje lokalnih komunalnih problema u Slavonskom Brodu, nego se zalagao za probleme od šireg značaja za državu Jugoslaviju. Na redovnom zasjedanju Banskog vijeća Savske banovine u ožujku 1939. godine, većina se vijećnika borila da njihov kraj dobije prometnice, kanale, škole, poticaje za gospodarstvo, a Predmerski je uz postavljanje pitanja investicija u škole, zatražio još jedino novce za sokolanu (tada Jugoslavenskog sokola) i točnu isplatu umirovljenih državnih službenika, piše u Zapisniku sjednica Banskog vijeća od 8. ožujka 1939., sačuvanima u Hrvatskom državnom arhivu. Brodski satirički „Ondulirani jež“ br. 26., godine 1940. ismijava stoga Franju Predmerskog i piše da je kao banski vijećnik iz ljubavi za narod žrtvovao čak i čast banskog vijećnika (zapravo je smijenjen) i sada piše knjigu-ispovijest: „Žrtva za naciju“.

Pred Drugi svjetski rat, predosjećajući nesigurna vremena, a i radi političkih predratnih previranja, a koja nisu slutila ništa dobro, odlučio je svoju teško stečenu američku ušteđevinu podići iz banke. Zbog bolesti nije mogao putovati u Zagreb, gdje je u banci bio pohranjen novac, pa je poslao suprugu Jelku koja je imala punomoć. Nakon što je ona podigla novac u banci, na putu do željezničke stanice doživjela je prometnu nesreću. Kao pješakinju usmrtio ju je tramvaj i pritom je nestala njena torbica sa svim podignutim novcem! Pretpostavlja se da je netko gospođu Jelku zapazio već u banci da je podigla veću svotu novca, pratio ju vrebajući priliku da joj novac otme i zato ju je gurnuo pod tramvaj te ukrao torbicu. Kako za takvu tvrdnju nije bilo svjedoka, nije se mogla niti pokrenuti istraga. Gospođa Jelka sahranjena je u Zagrebu, najskromnije, u sirotinjski grob, jer Franjo nije mogao platiti bolje, a nije novaca imao ni da ju u Brod preveze i na brodskom groblju pokopa.

Tako je u jednom danu doživio dvije teške tragedije - izgubio je suprugu Jelku, a nestala mu je i sva dolarska ušteđevina. Ubrzo je doživio još jednu tragediju. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske ustaše su ga, radi njegovoga članstva i djelovanja u Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici, te kao „čovjeka koji je ozloglašen kao protuhrvatski element“, kako su rekli, u ciču zimu 1941. godine doslovno istjerali iz vlastite kuće. Kuću su potom koristili za razne aktivnosti ustaške mladeži. Tako je Franjo Predmerski ostao bez igdje ičega, kako se kaže - gol i bos!

Kuća Franje Predmerskog, srećom, ostala je u ratu gotovo neoštećena, premda je u njenoj neposrednoj blizini savezničkim bombardiranjem 9. siječnja 1945. sravnjen sa zemljom ustaški zatvor (bivša zgrada trivijalne škole, pa kotarske uprave, policije) i u njemu poginuo 131 zatvorenik.

Poslije rata kuća će Franji biti vraćena 1953. godine, ali on bez sredstava, narušenog zdravlja i uznapredovale skleroze mozga, koja je vjerojatno bila posljedica osobnih tragedija i višegodišnjeg rada u teškim uvjetima lakirnice automobila u „Ford Motor Company“ u Detroitu, nije se više mogao brinuti za sebe i uz pomoć rodbine tražio je obitelj koja bi se o njemu skrbila do smrti u zamjenu za vlasništvo kuće koju je jedino posjedovao. Prihvatila ga je obitelj trgovca Teodora i Ane Nadih. Nadihovi su poznavali Franju i Jelku Predmerski, jer su Ana Nadih rođena Turčić i Jelka Predmerski rođena Katalinić bile daljnje rođakinje, preko porodične loze Antuna Mirkovića, kovača iz sela Ruščice. Tako su Nadihovi darovnim ugovorom došli u vlasništvo kuće Franje Predmerskog.

Iako mu je komunistička vlast vratila kuću, Franjo Predmerski imao je o njoj negativno mišljenje, nezadovoljan zbog uspostave totalitarnog režima, u kojemu su ukinute stranke i potpuno ugušena demokracija. Josipa Broza nazivao je „šloserom koji je sve obmanjivao svojim hohštaplerajem“.

Životna sudbina Franje Predmerskog je dobar scenarij u kojemu prevladava drama. Unatoč mnogih nesreća koje su ga pratile veći dio života, na kraju životne dobi i u teškoj bolesti nije ostao napušten. Našao je toplinu obiteljskog doma i doživio osjećaj pripadnosti obitelji u onoj mjeri u kojoj mu je bolest to dozvoljavala. Mi, Božidar, Miro i Drago (djeca Nadihova), od milja smo ga zvali „dida štap“, jer je hodao uz pomoć štapa, a on nam je ljubio glave. Našim roditeljima bio je velika briga zbog toga što ga se niti jedan trenutak nije smjelo ostaviti bez kontrole i bez lijekova. Radi skleroze povremeno je bio izgubljen u vremenu i prostoru – kaže gospodin Drago Nadih iz Zagreba, koji je ispričao najveći dio ove priče.

Obitelj Nadih ispunila je i Franjinu želju, te je za njegovog života financirala troškove ekshumacije i premještanje posmrtnih ostataka pokojne supruge Jelke iz Zagreba u Slavonski Brod, u grobnicu Nadihovih.

A, Franjo Predmerski umro je 1956. godine i u grobu počiva uz svoju suprugu Jelku.

(Posavska Hrvatska, 5. listopada 2012.)