´Jedan seoski učitelj ostavio je 15 000 stranica baštine´

KLAKAR – U Crkvi sv. Jakova apostola jutros je započelo dvodnevno obilježavanje 150. obljetnice rođenja učitelja, etnografa i melografa Luka Lukića, jedne od najznačajnijih, ali nepravedno zaboravljenih figura hrvatskog prosvjetiteljstva. Nakon svete mise, program je nastavljen u prepunom Mjesnom domu u Klakaru, gdje je otvoren međunarodni znanstveni skup koji je u selo doveo stručnjake iz cijele Hrvatske i inozemstva.

Upravo je Klakar – mjesto u kojem je Lukić proveo cijeli svoj učiteljski vijek – dobio čast otvoriti obilježavanje. Ni danas, 150 godina nakon njegova rođenja i 70 godina nakon smrti, njegov rad nije iscrpljen niti do kraja proučen.

“Najveći učitelj prostora Posavlja, čovjek koji je ostavio više i od nekih najvažnijih imena hrvatske pedagogije”

Jednu od najdubljih uvodnih analiza izrekla je prof. dr. sc. Emina Berbić Kolar, dekanica Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti, koja je okupljenima približila razmjere Lukićeva djela. Govoreći s iznimnom emocijom, naglasila je kako je upravo godina 2025. idealan trenutak da se ovaj učitelj napokon vrati ondje gdje pripada — u vrh hrvatske pedagoške i etnografske povijesti.

U uvodnom obraćanju istaknula je:

 Danas slavimo 150. rođendan čovjeka koji je bio najveći učitelj cijelog ovog područja, čovjeka koji je ostavio trag koji je nemoguće previdjeti. Ako ga usporedimo s Ivanom Filipovićem, Lukić mu stoji rame uza rame, a u nekim segmentima čak i iznad — jer je ostavio mnogo više konkretne građe iza sebe. Govorim o građenju identiteta kraja, o bilježenju običaja, jezika, načina života; o svemu onome što danas nazivamo temeljem kulturne memorije. On je toliko svestran, toliko sustavan i toliko posvećen, a tako se malo o njemu zna. To je naša zajednička odgovornost.

U nastavku je naglasila koliko je rad iz Klakara ujedno označio njegov profesionalni i životni vrhunac:

 Rođen je u Varošu, ali sve što je napisao, napisao je ovdje, u Klakaru. Ovdje je živio svoj poziv. Smatrali smo da je sasvim prirodno, čak obvezno, da mu prvi dan obilježavanja posvetimo upravo u ovom mjestu. Jer ovo nije samo proslava; ovo je ispravljanje povijesne nepravde. Iz njegovih rukopisnih stranica možemo rekonstruirati jezik, običaje i mentalitet vremena, i to s nevjerojatnom preciznošću. Činjenica da tako važan čovjek desetljećima nije bio u fokusu javnosti, govori da je vrijeme da to promijenimo.

“15.000 rukopisnih stranica. Jedan učitelj. Jedno selo. Nacionalna ostavština.”

Na skupu je govorio i doc. dr. sc. Pavao Nuić, jedan od najupućenijih poznavatelja Lukićeve rukopisne građe. Njegovo izlaganje privuklo je posebnu pozornost, upravo zbog jasnoće kojom je predstavio golemost Lukićeva rada.

 Procjenjuje se da postoji više od 15 tisuća rukopisnih stranica, i to ne bilješki, nego sustavnog, promišljenog, eruditskog rada. On je desetljećima, prema smjernicama Antona Radića, opisivao život ovoga kraja u detaljima koji su danas nezamjenjivi. Govorimo o preciznim opisima gradnje, obiteljskih odnosa, posla na polju, vjerovanja, običaja, svadbenih rituala, svakodnevne prehrane. Dio te građe objavljen je, ali golemi dio još čeka svoju obradu. To je baština koja tek treba dobiti svoje pravo mjesto. Ono što je Lukić učinio iz jedne seoske učionice — to je rijetkost i u hrvatskim i u europskim razmjerima.

Posebno je naglasio poruku koju današnji učitelji mogu izvući iz Lukićeva rada:

 Ovo je primjer da jedan seoski učitelj, čovjek koji živi i radi u naizgled skromnim okolnostima, može ostaviti trag na nacionalnoj razini. To bi svima nama koji radimo u obrazovanju trebalo biti nadahnuće — da ono što stvaramo danas, možda neće pripadati samo nama, nego generacijama koje dolaze.

“Lukićevo djelo nije samo povijest – to je temelj identiteta i zavičajnosti”

O važnosti Lukićeva promišljanja o zavičajnosti govorio je i Robert Rapanja, prorektor za umjetnost i kulturu. Njegovo izlaganje dotaknulo je srž Lukićeva pedagoškog djelovanja:

 Tek sam dolaskom u Klakar shvatio punu širinu onoga što je Lukić predstavljao. On je, mnogo prije nego što je riječ ‘zavičajnost’ postala aktualna u našem školskom sustavu, razumio koliko je važno da dijete zna tko je, odakle dolazi i što čini njegov kraj. On nije bilježio samo običaje — on je bilježio identitet. A identitet utkati u obrazovanje znači stvarati generacije koje znaju tko su. To je bila njegova velika vrijednost i to je razlog zašto ga danas ponovno otkrivamo.

Drugi dan programa seli se u Slavonski Brod, gdje će sudionici posjetiti Lukićev grob, obiteljsku kuću, Kuću Brlić, Spomen-dom Dragutina Tadijanovića, Kuću tambure i Edukacijsko-multimedijalni centar Tvrđava Brod. Potom se nastavljaju izlaganja u Centru za nematerijalnu kulturnu baštinu.

Danas, među izloženim narodnim ruhom, rukopisima koji još uvijek nisu do kraja istraženi i predavačima koji su u Klakar stigli iz cijele zemlje, postalo je jasno kako je Lukić iznova otkriven. Ne kao fusnota lokalne povijesti, nego kao središnja figura.

Skup je pokazao: ponekad upravo iz malih sela počinju najveće priče.