Brod- mala Pešta

Kada čovjek prolazi korzom našim – misliš da prolaziš Andrašijevom ulicom u Budimpešti. Pred „Žutom kućom“ sjede stotine gostiju i kad se koji gost diže nastaje dreka i vika svratištara g. Fodora, za konobarom: „Fizetni!, Fizetni!, Fizetni! (Zahlen), (mađarski Platiti!, Platiti!, Platiti!...) da se čovjek upravo ogavnošću odvraća od tih doseljenih – magjarskih crnogoraca, koji ne znadu poštivati jezika naroda u kome žive. Tako pišu brodske novine „Materinska riječ“ br. 41.,1907. godine.

Andraševa, Andrašijeva ulica, slikoviti je bulevar, široka avenija u Budimpešti, koja spada u najpoznatije svjetske ulice. Nastala je od 1872. godine. Krase ju veličanstvene i luksuzne palače maštovitih pseudostilskih dekoracija fasada, mnoge trgovine, hoteli i ugostiteljski lokali. U njoj je Mađarska opera, Glazbena akademija Franz Liszt, Sveučilište... te ju zovu i Avenija kulture.

I prostrani, široki brodski Trg bana Jelačića sa svojim sjajnim novim jednokatnim stilskim palačama (podignutim pred kraj 19. i početkom 20. stoljeća), trgovinama, hotelima, kavanama, 1907. godine podsjećao je u malom (ali u jako malom) na velegradsku Budimpeštu, carski prijestolni Beč... S razglednica vidimo kako su pred caffe restauraciju „Žuta kuća“, pa pred „Crvenu kuću“ na trg izneseni stolovi i stolice, te su dokoni građani uživali u razbibrizi i zabavi. Ugođaj osvježavajuće ljetne bašče trebali su dati oleanderi zasađeni u burićima i poredani uz stolove. Nasuprot trgu, u sjenovitom parku Klasiji, koncerte je za lijepih dana davala plehmuzika domaće pješačke pukovnije br. 39. i sav otmjeni Brod tu se mogao vidjeti. Još kad su plinski fenjeri osvijetlili središte grada, gosti su u kavanama ostajali do duboko u noć.

A spomenuti ugostitelj Julio Fodor držao je u zakupu velesvratište „Gelbes haus“ („Žuta kuća“) do 1910. godine. On se ponovno spominje za vrijeme Prvog svjetskog rata, zajedno s gospođom Linom Plager, koja je tada zakupac hotela, a s kojom je Fodor bio u intimnoj vezi. No, u „Žutoj kući“ Fodor će i glavu izgubiti. Njega je u siječnju 1918. u velikoj restauraciji hotela zaklao vojničkim bodežom domobran 27. pješačke pukovnije, zidarski pomoćnik Stjepan Perković iz Hrasnice.

Brod je bio privlačan mnogim strancima, posebno od kraja 19. stoljeća kada grad sve više dobiva na industrijskom i prometnom značenju. Izgradnjom željezničkih pruga, prometnim pravcima istok-zapad i sjever-jug, vezom Budimpešta – Brod – Sarajevo i Zagreb – Zemun, Brod se našao u čvorištu trgovačkih putova i razmjene dobara. Prednosti položaja Broda pridonosila je i plovna rijeka Sava. Podižu se brojna industrijska poduzeća, a to je privlačilo stanovništvo sa svih strana. Radi svog izuzetno važnog geopolitičkog položaja Brod posebno Mađarima postaje važna točka za političko i ekonomsko nadiranje prema – moru. Oni sanjaju o velikom državnom, nacionalnom i ekonomski jedinstvenom mađarskom području, nastoje ostvariti Mađarsku od Karpata do Jadrana. Za provođenje tog plana smetala im je hrvatska autonomija. Mađarski političar, „Najveći Mađar“, István Széchenyi smislio je uzrečicu „Tengerre magyar!“ („Na more Mađari!“). Stoga je i prva mađarska škola upravo u Brodu osnovana 1890. godine, prije nego u drugim hrvatskim gradovima (Zemun i Vinkovci 1895., Zagreb 1896., Osijek 1897...).

Monumentalna jednokatna zgrada niže pučke mađarske škole (za dječake muška, a za ženskinje ženska), zidana fasadnom opekom, karakteristične „mađarske“ arhitekture, podignuta je neposredno uz Željeznički kolodvor. Mađarski kapital ulaže se u brodske industrije, a naseljava se brojno mađarsko činovništvo zaposleno u državnoj službi, željeznici, pošti, vojsci, te radništvo. Mađarsko radničke obitelji smještaju se u Malom Parizu, Budainci, ulici iza groblja prema Gornjoj Vrbi, koja se u to vrijeme naziva Mađarski šor.

Provodila se smišljena politika mađarizacije s ciljem ukidanje hrvatske autonomije i pomađarenja Hrvata. Pojačani mađarski imperijalizam učvršćuje mađarsku premoć nad nemađarskim narodima i nastoji ih asimilirati. Željeznice su u tome prednjačile, držeći se načela iz toga vremena: „Čije su željeznice, njegova je i zemlja!“ I službeni jezik na željeznici bio je mađarski. Tko se htio zaposliti na željeznici morao je znati mađarski. Željezničke stanice sa skladištima i postrojenjima smatrale su se mađarskim teritorijem. Kod dolaska u Brod kralja Franje Josipa I., 1885. godine, od slavoluka na Budainci do Korza bilo je postavljeno 300 jarbola s hrvatskim trobojnicama i carskim zastavama, ali na cesti pred kolodvorom vijorili su se samo mađarski barjaci i tek dva hrvatska.

„Posavska Hrvatska“ 1895. piše: Magjarština na željeznici. Od putnika primismo sliedeće. Putovao sam ovih dana u Brod. Imao sam siesti na vatrenjaču (željeznicu) u Starim Mikanovcima. Uza se sam imao veliki kovčeg, koji sam htio predati. Izvadim kartu i reknem da mi vagnu kovčeg, jer će ovaj čas stići željeznica. „Nem tudom horvatul beszelenji“ odgovara ovaj. „A znaš žderati hrvatski kruh“ – viknem mu ja.

Dok su po popisu stanovništva iz 1843. u Brodu živjela samo 3 Mađara, već 1880. godine bila su 264, a godine 1905. bilo ih je već 2.146, ili 21 % cjelokupnog stanovništva. Stoga i naziv za Brod – Mala Pešta nije pretjeran, jer mađarski jezik čuo se na sve strane.

„Posavska Hrvatska“ 1908. godine primjećuje: Šetajući gradom, uglavnom se čuje mađarski i njemački jezik isto kao na vašaru, u hotelu, restauraciji i u trgovini. Natpisi su uglavnom na njemačkom, jedan čak i na srpskom. Hrvatskog je najmanje.

Posebno snažno nastojanje mađarizacije Hrvatske događa se u vrijeme bana Khuen-Héderváryja, kada se otvaraju mađarske škole, mađarski jezik postaje obvezan u realnim gimnazijama, a ugarske vlasti miješaju se u financijsku samostalnost Hrvatske. To je izazvalo otpor hrvatskoga pučanstva te je 1903. došlo do velikih nemira i krvoprolića. I grad Slavonski Brod dao je tih dana oduška svom patriotskom osjećanju. Seljaci i radnici napali su na željezničku stanicu, brojni leci osvanuli su u dvorištima Slavonskog Broda u kojima se pozivao narod na ustanak i otpor protiv mađarske tiranije i bana Khuena, zapisao je jedan od sudionika narodnog pokreta, učitelj Marijan Markovac. Događaji 1903. prisilili su mađarske političare na ukidanje odluka koje su označavale mađarizaciju, a ban Khuen je morao dati ostavku.

Mađarima se i ovako odgovara, kako piše brodska „Materinska riječ“ 1907. godine

Hrvati su imali svoj ustav i svoja prava, dok nijesu Magjara niti poznavali, Kraljevina Hrvatska je drevnija od Ugarske, naša povijest sjajnija od magjarske. Hrvati su u monarkiji značili i značit će vijekom kao narod vrijedan svoje samostalnosti, svojega državljanstva. Nagodba je ugovor te ga §-om 70-tim razriješiti možemo, a nakon toga ostaje Hrvatom pravo samoopredjeljenja kako ga imao 1861., kako mu ga je i kralj Franjo Josip I. u 42. članku i priznao.

Kraljevina Hrvatska nije dakle ničija prikrpina i željna milosti od Magjara, nego je ona država, kraljevstvo sa svim atributima te ima svoje državno pravo, a nikakove koncesije od svojega ravnopravnoga saveznika ne treba tražiti…

Iako Mađari nastoje u inozemstvu prikazati se kako su oni slobodoumni i uslužni prema narodima koje im je godina 1868. predala na milost i nemilost, već su i strane novine pisale istinu o mađarskoj tiraniji nad slavenskim življem, posebno Hrvatima.

Tako „Materinska riječ“ 1907. prenosi tekst iz svjetskih novina „Morning Post“ koje pišu: Magjari su od svog šovinizma tako zasljepljeni, da ne vide dalje od nosa (...) Hrvatsko pitanje sramoti Magjare tako silno, da Englezi ne mogu za Magjare tako toplo osjećati, kao prije koje vrijeme (...) stoga Mađare i opominju: Hrvatima koješta u zdjelu drobiti nije probitačno, jer oni znadu u potrebi kašikom grozno po prstima klopiti. Ta, bravo Englezi!

Za banovanja Slavka Cuvaja (1912.- 1913.) opet se režim služi nasilnim metodama, suspendira ustavno stanje, uvodi otvoreni apsolutizam, a Cuvaj je imenovan kraljevskim komesarom. Mađarizacija je opet uzela velikog maha. O brodskim prilikama iz tog vremena, saznajemo iz jednog pisma Ivane Brlić-Mažuranić kćeri Nadi 1912. godine:

Kod nas pako specialno u Brodu tako se bezobzirno širi pod okriljem komisarijata magjarska propaganda, da se upravo čovjeku gadi zaviriti u taj posao i makinacije. Ovih dana ima biti velika svečana posveta škole magjarske (gimnazije) koja je ogromna kao grad. Sadanja škola ima 500 djaka - koliko će sada tek imati! Na posvetu pozvane su sve naše škole! - Osim toga došla je sad u Brod magjarska kazalištna družina i daje (pomisli!) u Kasini deset predstava. Brodski mladići (Sekulić kao kolovodja) bili su odma prvi dan zatvoreni jer su pravili propagandu proti toj družini - a sada magjarska muza bez zaprieke širi svoje zvukove na obali Save. Ovo su upravo odvratne okolnosti...

Poslije Prvog svjetskog rata raspala se Austro-Ugarska Monarhija, nastat će promjene u nacionalnom sastavu stanovništva grada, tako se broj Mađara smanjuje na manje od jednu četvrtinu prijašnjeg, te ih je po popisu 1921. bilo samo 535. Veliki ih je broj, kao građana neprijateljskih zemalja, u jednom danu upravo protjeran iz Broda. Mađarska škola je ukinuta, mađarski učitelji su pobjegli. Hrvati su se riješili jedne stoljetne nesretne zajednice, ali su „kao guske u magli“ uletjeli u drugu, još goru.