Žitna pijaca u Širokoj ulici

Pod naslovom „Jedna degradacija“ 1932. godine „Brodska Tribuna“ piše:

Malo koji provincijalni naš grad može da se ponosi takovom ulicom kao što je ulica Kralja Aleksandra u Brodu. Narod ju s pravom zove „Široka ulica“, jer to je doista prostrana s obje strane posve izgrađena, oko 600 metara duga ulica, s obje strane široki nogostupi, s obje strane lijepi sjenati drvoredi, lijepe zgrade, mnoge trgovačke i obrtničke radnje.

Već dulji niz godina održavaju se tu tjedni sajmovi sa živadi i žitaricama te ostalim živežnim namirnicama, koje seljaci prodaju iz kola.

Sajam je započinjao pred ugaonom katnicom raskošne fasade, koja je u prizemlju imala trgovinu špeceraja, delikatesa i kuhinjskog pribora. Bio je to dućan židovskog trgovca Vilka Königa (bivša trgovina „Kekec“), ćošak „Široke“ s Berislavićevom ulicom (Gupčevom). S obje strane kaldrmisane ceste srijedom i subotom bilo je tu mnoštvo zaprežnih kola, jedna do drugih u nizu sve do župne crkve sv. Stipana Kralja i sajmovalo se, trgovalo, iz kola: žito, kukuruz, zob, ječam, krumpir, voće, bundeve... i lijepa domaća živad: pilići, kokoši i pijetlovi, guske i gusani, patke i patani, pure i purani. Izbirljive mušterije mogle su naći i malih galibardica i njihovih kočopernih drečavih pjetlića. Brbljaviji predstavnici živadske vrste glasali su se pijukanjem, kokodakanjem, kukurikanjem, siktanjem, gakanjem, pakanjem, puktanjem, dajući jedni drugima do znanja da su tu, udobno smješteni u kolima, u korpama, gajbama, ne sluteći da je ta njihova udobnost kratkoga vijeka i da će završiti u gospodskom loncu ili reš pečeni u rerni šporeta.

Za kišnog vremena cesta je u tom dijelu Široke ulice bila blatnjava, a kola bi još veće blato napravila. Satirička „Osa“ iz 1924. godine preporučivala je stoga vozačima - špediterima, fijakeristima, automobilistima, biciklistima i ostalim svim posjednicima vozila na točkovima, da se prije nego što dođu u glavnu ulicu grada Broda dobro opskrbe jelom i pilom, jer dobrog i brzog izlaza iz nje nema.

Suprotno tome, na početku Široke ulice, od Benčevićevog ćoška do židovske Sinagoge, nije bilo sajmovanja. Taj je dio Široke ulice imao pravi velegradski ugođaj. Ušminkan, bio je upravo reprezentativan, od 1929. godine s ganc-novim asfaltom, s uredno košenim travnjacima omeđenima bijelim drvenim stupićima s nategnutom žicom i posađenim ukrasnim drvećem i uredno njegovanim mirisnim grmovima.

„Brodska Tribuna“ dalje nastavlja pisati: Trgovci i obrtnici ove glavne ulice željno očekuju dan tjednog sajma, jer ako seljanka proda svoju živad, a seljak svoj kukuruz, onda po koji dinar ostave u kojoj trgovačkoj ili obrtničkoj radnji u ovoj ulici, te trgovac i obrtnik ima da u doba ove teške krize da preživi bar do prvog pazarnog dana.

Stranac, koji dođe u Brod, dobiva lijep dojam ako se pazarnim danom prošeće Jelačićevim trgom i ulicom Kralja Aleksandra. Uz lijepe narodne nošnje divi se raznovrsnim ratarskim i vrtlarskim proizvodima. Sve to sjeća ga na naš bijeli Zagreb, jer i tamo je Jelačićev trg ujedno i tržište, a da ni malo ne smeta velegradskom karakteru Zagreba. Na „Porciunklin“, godišnji sajam, priređeno je stanovnicima „Široke ulice“ i svim brodskim domaćicama neugodno iznenađenje. Trg živadi i kolija maknuti su iz ulice Kralja Aleksandra na periferiju. Trgovci i obrtnici te glavne ulice stoje pred svojim praznim štacunima i čude se kako je ovako preko noći njihov boulevard degradiran na pokrajnji šor….

O prijenosu žitne pijace i pijace za živad iz ulice Kralja Aleksandra na drugu lokaciju žučno se raspravljalo na sjednicama gradskog zastupstva. U izvještaju gradonačelnik dr. Henrik Duffek navodi da je živadski pijac premjestio iz estetskih, higijenskih, veterinarskih i prometnih razloga na Ribarski trg iza samostana uz Savu, a iz istih razloga je predlagao da se cijeli žitni pijac privremeno prenese na Mali Vijuš, dok se regulatornom osnovom ne odredi neko drugo prikladnije mjesto. Na Vijušu prostora se može dobiti zatrpavanjem bara i otkupom derutnih kućeraka u Filipovićevoj ulici. Jedni su u tome gradonačelnika podržavali, drugi se protivili, imali neke druge ideje. Predlagano je da se žitna pijaca smjesti na prostor od dvanaest jutara tamo gdje su bili objekti bivše carinarnice, a tada financijske kontrole u Vrazovoj. Gradski vijećnik R. Fuch predložio je da se ipak prije donošenja konačnog zaključka održi anketa s trgovcima, zanatlijama i građanstvom, posebno s onima iz Ulice kralja Aleksandra jer će oni najviše trpjeli štetu ako pijaca bude prenesena.

Ipak, tada je maknuta samo žitna i živadska pijaca iz Ulice kralja Aleksandra, a velika, prava žitna pijaca u Brodu ostala je i dalje na bivšem pašnjaku Zverincu (Trgu kralja Petra Oslobodioca, današnjem Trgu pobjede), premda je prostor pijaca na Zverincu bio premali za tadašnje prilike i trebao bi biti dvaput veći da primi mnoštvo kola na kojima su seljaci dovozili svoje plodine u grad. Kola su stoga stajala i u Berislavićevoj ulici, Širokom sokaku, kako je već rečeno, a za velikih jesenskih pijaca i najvećeg godišnjeg vašara, na Svetu Katu, mnoštvo kola s konjima ili s volovskim zapregama bilo je često puta i oko „male crkve“, te se Florijanovom ulicom spajalo s marvinskom pijacom na Malom Vijušu.

Radi te nesređenosti sa žitnom pijacom, a i njene neurednosti, jer do 1934. godine bila je tek jedna trećina žitne pijace kaldrmisana a ostali dio blatan do koljena, mnogi su seljaci izbjegavali dolazak u Brod. Tako je bilo još i 1939. godine, kada „Posavska Hrvatska“ piše: (...) današnja žitna pijaca na trgu Kralja Petra jest neizgrađena, i naši seljaci u jesensko, zimno te proljetno kišno vrijeme nerado dovažaju hranu na našu pijacu jer znadu da je ista prekrivena blatom i kaljužom, a to je ubijstvo za njihove konje koji u toj blatnoj kaljuži za vrijeme smrzavice moraju po 3 – 4 sata stajati. Najveća vrijednost što ju naš seljak u svojem gospodarstvu ima, jesu njegovi konji, na koje pazi kao na oko u glavi, pa znajući seljaci za naše blatne pijace, bježe od iste, te rađe idu u Požegu, Gradišku i Đakovo gdje su uređene pijace.

Tako je Brod, u kojem se kao i za sve samo mnogo mudrovalo, bilježio ekonomske gubitke.

(Posavska Hrvatska, 19. listopada 2012.)