Svi putovi vode u „Central“

U Brodu su znali reći: Svi putovi vode u „Central“!, elitni, prvorazredni i najbolji brodski hotel. Sagrađen je na početku Mesićeve ulice 1908. godine u onda pomodnom, kitnjastom, osebujnom secesijskom slogu, ali i svojim modernim unutarnjim uređenjem odmah je zasjenio dva stara hotela-svratišta na izdisaju, „Žutu kuću“ i „Crvenu kuću“ s Jelačićevog placa. Investitor tog novog hotela bio je brodski dogradonačelnik, brijač Stjepan Benčević, dosljedni pravaš, koji će već sljedeće godine postati i gradonačelnik. Hotel je isprva poslovao pod nazivom „K' bijelom janjcu“, ili samo „K' janjetu“, potom je nazvan „Central“, a jedno vrijeme rabljena su oba naziva.

Oporbena „Materinska riječ“ 1908. godine donosi članak o otvorenju hotela i, unatoč političkim neslaganjima, odaje priznanje: Gosp. Stjepan Benčević, sagradio je na bivšem mjestu stare gostione „herberga“ (konačišta) novo i moderno svratište u kome se uz kafanu i restauraciju nalazi i brijačka dvorana. Svečano otvorenje novih svratišni prostorija obavljeno je prošle subote dne. 19. o.mj. (…) Mi lojalno priznajemo, da je g. S. Benčević izgradnjom novoga svratišta ukrasio onaj dio grada, jer je izgradnjom nove kuće ne samo nestalo one stare poderotine, već i onoga „herberga“, koji se na sablazan cijeloga grada tako dugo kočio na ulici….

Prvu godinu hotel je vodio sam vlasnik Benčević, a onda je vođenje prepustio stručnim i spretnim ugostiteljima, koji će uslugu i program zabave u hotelu podići na europsku razinu. Hotelska kavana s restauracijom, bar, bili su najljepši u Brodu i mogli bi stajati i usred Zagreba, kako se s ponosom govorilo. U dvorištu bila je ugodna, prostrana sjenovita bašča, uređena s mnogo ukusa. Hotel je imao 16 soba, jedno kupatilo i veliki automobil - omnibus, koji je dolazeće goste dočekivao, a odlazeće vozio na željeznički kolodvor.

Godine 1921. svratištar Aleksandar Menović, ne žaleći truda i novca da prostore kavane „Central“ klijenteli učini još udobnijima, angažirao je domaću firmu „David Frank sobo-, štito- i pismo-slikar, ličilac i pozlatar“ da hotel renovira. Njegov rad 1921. „Hrvatska zajednica“ pohvaljuje: Izvedbu svih ovih slikarskih i ličilačkih radnja povjerio je našem, sa svojeg otmjenog ukusa, te solidnosti na daleko poznatom obrtniku, gospodinu D. Franku, koji je svojim umjećem podao ovim prostorijama izgled najmodernijih najelegantnijih velegradskih lokala. Gospodin je Frank, koji je među ostalim umjetnički ukrasio čekaonice i prostorije kolodvora u B. Brodu, te „Napretkov dom“ u Sarajevu, ovom je prigodom ponovo pružio dokaz da je jedino on dorastao zadaći, da izvadja veće radnje, kod kojih se iziskuje solidnost ukusa i poznavanje stila.

U ovakvoj inscenaciji veseli kavanski život Brođana mogao se još žešće nastaviti. Gornjem sloju građana Broda „Central“ postaje središte društvenog života, najpopularnija kavana i restauracija, te nezaobilazno mjesto zabave, plesa, plesnih škola, koncerata, čajanki, kazališnih produkcija, razbibrige i razonode, ćaskanja i ogovaranja, ugovaranja, prezentacija otmjenosti i glamura... Kelneri i oberi točno su već znali navike svojih redovitih klijenata, gostiju, gdje sjede, što naručuju i komu kako da ugode, pa su već na njihovu pojavu na vratima po dvojica letjela i pozdravljala uz veliki naklon i dužno poštovanje, vodili ih do stola, pridržali kaput, podmetnuli stolicu... Naravno, primjerena napojnica, tringelt, tada nije izostala.

Otmjenu brodsku publiku u „Centralu“ zabavljaju internacionalni varijetetski programi s vrsnim silama, nastupaju pjevači, humoristi, žongleri i akrobati, plesači, sa senzacionalnim stvarima... Dnevno su koncerti u kavani, povremeno se održavaju kazališne predstave, uz koje šansone pjeva popularni zagrebački pjevač Vlaho Paljetak. Gostuju poznate kapele glazbenika, ili i tada vrlo popularne i atraktivne damen kapele, reklo se gospojinska glazba, s bogatim repertoirom. Sviraju salonski džez sastavi…. U „Centralu“ su održavane i izložbe - slika Jerolima Mišea 1922. godine, Hoffmannove numizmatičke zbirke1930. godine...

A „Brodske novine“ također pišu o otvaranju renovirane i preudešene kavane: Malo je u cijeloj Jugoslaviji ovako manjih gradova, gdje je razvijen ovako veseli kavanski život. To doduše i nije možda dobro, ali šta ćemo južnjaci smo u nama vrije život. Nije li žalosno kad čovjek slučajno noću zabasa recimo u Požegu, Novu Gradišku, Novsku, kako tamo mrtvilo vlada.

„Central“ je bio i glavno sastajalište igrača „Marsonije“, uprave i prijatelja kluba, podupirajućih prijatelja. U Spomenici „Marsonije“ čitamo: (...) počela je „Marsonija“ već odavno priređivati i po više puta godišnje manje i veće zabave, koje su uvijek unazad desetak godina slovile kao najelitnije i najbolje priređene u Brodu. Svaka taka zabava bila je revija najboljeg brodskog društva, koje je svojim odazivom uvijek pokazivalo, koliko je „Marsonija“ voljena u Brodu i koliko se cijene od brođana njeni uspjesi.

„Brodske novine“ 1924. pišu o jednom vrhunskom koncertu u „Centralu“, također u organizaciji „Marsonije“:

Klub nije žalio truda pa ni materijalnih sredstava da za ovo veče angažuje g. Josipa Rijavca, jednog od najboljih opernih tenora, koji je kao takav nastupao na prvim pozornicama Trsta, Praga, Beča itd.

Brođani slušajući arije iz „Rigoleta“, „Toske“, „Lohengrina“, „Aide“ i dr. osećali su tog momenta, da se duhom nalaze u zagrebačkoj, beogradskoj ili bečkoj operi. Šteta što je program i pokraj ponavljanja pojedinih točaka izgledao prekratak, jer čovek bi našeg Rijavca bez daha mogao slušati celu noć.

Koncert je bio jako dobro posjećen, što dokazuje da je elitni Brod imao smisla za ovu vrstu glazbe.

Samo, kada su zabave „Marsonije“ učestale, znalo je i loše ispasti, kao krabuljni ples 1923. godine: Razlog će tome biti najviše to, što se u „Centralu“ nemože naša mladež naužiti plesa kano u „Kasino“ kinu, gdje su za oto daleko povoljniji uslovi (dvorana je bila mnogo veća), a moglo bi biti djelomično razlogom što naša gg. Marsonijaši, – u vrlo kratkom razmaku – počesto zabave priredjuju. Neke su maske, sa zabave „Marsonije“, – kada su vidjele da tamo nema ništa –, došle na zabavu „Davora“ - pisale su „Brodske novine“.

Ili, ponekad je razina zabava u „Centralu“, po mišljenju nekih, bila dobrano srozana, pa su „Brodske novine“ 1921. godine opet kritizirale: Jedva smo se riješili mađarskog hohštaplerstva, običaja obilnih ručkova službenim komisijama kod otvaranja kojekakvih poduzeća, pa da poslije uzmognu raditi šta hoće. A eto ovih dana vidili smo u hotelu „Central“ opet te mrske običaje sa sviranjem mađarske bande u pol bijela dana. Gozba i sviranje cigana u pol dana suviše liči na gazdinsko bančevanje. Buni se duša gladne sirotinje i siromašne inteligencije, koja nema hljeba, a ondje se prosipa šampanjac i časti ciganska besposlica. Manite se gospodo tih mađarskih terevanki!

Za vrijeme Drugog svjetskog rata hotel „Central“ je pošteđen većih ratnih razaranja. Bombe su pogodile nasuprotne zgrade u ulici, a „Centralu“ uništile secesijsku fasadu, te je postao neugledna siva zgradurina. Poslije rata restauracija „Centrala“ bila je menza Sindikalnog vijeća radnika i namještenika. Godine 1947. „Central“ je nacionaliziran, ali više nije radio kao hotel (1948. obnovljen je i otvoren hotel „Brod“, prijašnji hotel „Grand“). Ugostiteljsko poduzeće „Dilj“ otvorilo je 1952. godine u prostorijama bivšeg hotela restauraciju i kavanu u kojoj je dnevno svirala glazba. Bio je to pokušaj vraćanja kavani predratne građanske atmosfere, ali samo kratkog vijeka, jer je i brodski građanski sloj poslije rata desetkovan.

(Posavska Hrvatska, 1. ožujka 2013.)