Burna biografija Josipa Dabčevića

Draga moja Maco!

Paris 10. VII. 931.

……… Puno sam zaokupljen poslom, a i razgledanjem Parisa i okolice, ali uvijek mislim na vas dvoje, - piše Josip Dabčević supruzi Anici i kćeri Teici i nastavlja: - Jučer sam bio na izložbi, a danas u Versaju. Znaš Pile to su ti čudesa što sam vidio, kad dođem kući sve ću ti opširno pričati. Izložba je prekrasno uređena i to na kompleksu kao pol Broda. Bio sam u svim paviljonima gdje je izložena sva kultura i običaji sviju nacija i kolonija, i gdje se može vidjeti čudesa za nas provinclere.

Bio sam u operi u fraku kojeg sam ovdje pozajmio, jer se tamo nikoga ne pušta bez fraka. Opera je krasno dekorirana, a komad je igran „Romeo i Julija“i silno je uspio.

Bio sam u Kasino De-Pari, gledao sam Jozefinu Beker, i onda sam bio u „Gamon kinu“ najvećem na svijetu…

Spomenuta izložba bila je velika svjetska L' exsposition coloniale internationale, a Jozefina (Josephine) Backer je gola američka crna egzotična plesačica koja je svojim plesom, „odjevena“ samo u suknjicu od banana, zaludila i na juriš osvojila cijeli svijet, da se duhovito govorilo o „ludilu zvanom bekeritis“, a Josephine nazivalo „Crna napast“.

I tako iz dva sačuvana pisma iz Pariza upućena supruzi Anici saznajemo kako je mladi brodski krojački obrtnik Josip Dabčević upoznao i doživio ovaj svjetski velegrad, kozmopolitsku metropolu svjetlosti. Dabčević je bio u jednoj delegaciji od 86 Jugoslavena koja je 1931. godine otputovala u Pariz. Položili su vijenac na spomenik neznanom junaku u Trijumfalnoj kapiji na Jelisejskim poljanama, razgledali crkvu Notre Dame, obalu Seine, obišli tvornicu automobila Citroen u kojoj je onda radilo 18.000 radnika, letjeli aeroplanom. …U početku mi je bilo teško radi jezika, a sad već ide lakše, jer sam se uvježbao za najnužnije, a ovdje ima sviju nacija tako da se čovjek iznenada natrefi na lancmana. Ali uz sve ove protokolarne i zabavne sadržaje oni su imali priliku i da se usavršavaju u svom zanatu. U drugom pismu Dabčević govori o povratku 18. VIII., pa se može zaključiti da je u Parizu boravio nešto manje od mjesec i pol dana i, kako piše, još će javiti kuda će poslije Pariza, u Njemačku ili u Švicarsku.

Na usavršavanje Josip Dabčević odlazi i 1938. godine, ali sada u Njemačku, u Berlin. Supruzi javlja: Sad sam dragom Bogu hvala stigao sretno u Berlin. Prvi posao evo poslije što sam se nastanio da se Vama svojim najdražima javim, a onda će sljediti sve drugo. Nemogu Ti da opišem koliko sam umoran, izmrcvaren od puta, ali nište ne smeta samo kad je dobro prošlo. To je jedan daleki put da si ga zamisliti može samo onaj ko putuje 40 sati. U pismu, on piše supruzi o ljepotama Berlina i kako se snašao: Berlin je divan i veliki grad to mi je prvi utisak kada sam izašao iz kolodvora pa do mog hotela. Za stan sam se namučio 1 sat dok sam našao jer ovdje se uvjek treba rezervirati stan. Ali zadovoljan sam imam lijepu sobu sa kupatilom kako i dolikuje ovakom kao ja seljaku... A odsjeo je u hotelu prve klase „Haus Stephanie“ koji se nalazio u čuvenoj berlinskoj ulici Kurfürstendamm. Dabčević radi i usavršava se kod majstora Rudolfa Maurera te stječe diplomu koju njegovi nasljednici (kćer Vladimira i zet Branko Čeliković), uz brojne dokumente brižno i danas čuvaju.

Uz to što su Dabčevića interesirali svjetski modni trendovi u odijevanju, kao i materijali koji su preporučivani za nastupajuću sezonu, posebno se želio usavršiti u šivanju odjeće koja će mušterijama sakriti razne njihove fizičke nedostatke kao što je jedno spušteno rame, ili spuštena oba ramena, pogrbljena leđa, grbu na leđima, mršavost, pretjeranu debljinu, nesklad ekstremiteta i tijela...

S ovako stečenim znanjem imao je Josip Dabčević u Brodu krojački modni salon za gospodu i gospođe, što bi se reklo, na visokoj razini. Salon se nalazio u Ulici kralja Aleksandra (Širokoj) na broju 15, a osnovan je 1926. godine i ubrzo je postao najveći i vodeći modni salon u Brodu na Savi. Mušterije su bile sva najveća brodska gospoda a, povodeći se za njima, i ostalima je bila stvar prestiža imati Dabčevićevo odijelo, mantil, kostim... Krojačka radionica Josipa Dabčevića upošljavala je do dvadeset radnika i po šest naučnika. U reklami ističe: Izrađujem sve vrsti odjeće za gospodu i dame po najnovijem kroju i modi. Držim uvijek sve vrsti žurnala, naročito engleskih i francuskih, kao i sve ostale novosti za odijevanje.

Pa i kada je već imao svoj krojački salon, nastabio se usavršavati u svom zanatu. Tako 1928. godine polazi Praktično krojno učilište Josipa Bublića u Brodu i dobiva Naukovnu svjedodžbu, na kojoj je istaknuto Bublićevo odlikovanje zlatnom kolajnom i diplomom na međunarodnoj izložbi u Rimu.

A, tko je Josip Dabčević? U svim njegovim dokumentima piše da je rođen u Gornjoj Bebrini 1902. godine, što je točno, ali on je zapravo bio iz Trnjanskih Kuta. Njegova majka Luca, djevojački Valjetić iz Donje Vrbe, išla je baki Lemešićki (po selu Andrići) u Gornju Bebrinu i tu ju zateklo i stislo, te rodi Josipa. Eto, tako je on ispao Gornjobebrinac. Ni kriv, ni dužan!

Josipov otac Petar Dabčević – Birtov bio je šećeraš i rano je umro. Pomoć samohranoj majci Luci s dva dječaka, Josipom i bratom mu Lukom (izučio za brijača i radio također u Brodu), pružio je majčin ujak major pl. Lemešić de Bebrinagornja iz Broda na Savi, ali on je već 1911. godine umro.

Kada je Josipu bilo četrnaest godina pošao je u Brod u šegrtsku školu i krojački zanat. Poslovna knjiga Josipa Dabčevića navodi sve majstore krojače kod kojih je radio kao krojački pomoćnik. Godine 1917. do 1919. kalfa je kod Josip Grünessa na obali Save kraj magistrata, zatim iste godine radi kod Adama Doppelhmera, pa kod Franje Sekulića od 1919. do 1921. i 1922. do 1923., od 1924. do 1926. ponovno je kod Doppelhamera, a od 1.VII. 1926. do 14. X. 1926. prijavljen je kod čuvenog modnog krojača Josipa Kuhnera.

Težak položaj krojačkih šegrta utjecao je na mladoga Josipa Dabčević da se vrlo rano uključio u radnički pokret. Presudno je bilo i poznanstvo s Đurom Salajem, koji je jedno vrijeme stanovao kod majstora Josipa Grunessa, kod kojega je i Dabčević šegrtovao. Kada se krajem 1919. godine u Brodu prišlo organiziranju SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije), Dabčević je bio jedan od osnivača. Do stvaranja omladinske organizacije došlo je intervencijom krojača Đure Salaja. On je zajedno sa Stevanom Bublićem (tada također krojačem, a kasnije i gradonačelnikom Broda) u svoj stan pozvao krojačkog pomoćnika Josipa Dabčevića i kao predstavnici Komunističke partije stavili su mu u zadatak da osnuje omladinsku organizaciju. Prvom sastanku omladinske organizacije, uz Josipa Dabčevića, prisustvovali su: Stjepan Kirhoffer, Maksimilijan Brčić, Ivan Bakić, Mato Bosančić, Antun Parković, Zlata Müller, Adam Šiling, Albert Gorjanić i Roza Popravak. Josipa Dabčevića izabrali su za prvog sekretara SKOJ-a, a Stjepana Kirhofera za predsjednika. Na kongresu SKOJ-a u Beogradu 1920. Dabčević je bio predstavnik brodskih omladinaca. Godine 1922. izabran je za blagajnika brodskog Mjesnog sindikalnog vijeća, a godine 1923. govori na mitinzima za vrijeme štrajka brodskih metalaca. Brodske krojače 1922. godine predstavlja na 1. kongresu Saveza šivaćo-odjevnih radnika Jugoslavije koji je održan u Brodu. S mladim snagama komunisti su ostvarili zapažene rezultate u radu, pa u novinama „Organizovani radnik“ u jednom članku se kaže da „na mutnom horizontu radničkog pokreta u Jugoslaviji Slav. Brod predstavlja nesumnjivo jednu svetlu tačku“.

Dvije godine Dabčević služi vojni rok u Kumanovu, 1923. i 1924., i tada je registriran kao rasturivač komunističkih letaka. Po povratku u Brod u najužem je rukovodstvu brodske partijske organizacije s Đurom Salajem, Đurom Đakovićem, Jovom Zlatovićem, Alojzom Bradićem i Ivanom Fajerbahom. Dabčević je često hapšen, sve do 1930. godine, a jednom je i protjeran iz Broda, pa mu se ime često spominje u policijskim kartotekama, kao poznati komunista na kojega treba obratiti strogi nadzor.

Josip Dabčević je i aktivni sportaš, a i jedan od osnivača brodskog Radničkog športskog društva „Proleter“ (osnovano 1919.), u kojem je bio tajnik društva i prvi kapetan momčadi. Sudjeluje u radu Radničko kulturno-prosvjetnog društva „Sloga“. Kasnije je igrao za nogometni klub „Marsonija“, a bio je i njen potpredsjednik, 1933.

Dabčević se ženi 1927. godine s Anicom Filak, kćerkom krojača. Njoj je tada bilo samo sedamnaest godina, još je išla u brodsku gimnaziju. Josip je bio devet godina od nje stariji, jako zgodan, guste velnaste kose i nije čudo da je mnoštvo djevojaka bilo u njega zaljubljeno.

Kako je Anica bila maloljetna, njen je otac Josipu postavio uvjet: „Anica da, ali politike više ne!“. Pristao je i tada se povlači iz radničkog političkog pokreta, pa kao dobro situirani obrtnik uplovljava u sigurnije vode građanskog društva. Godine 1932. odlukom banske uprave u Zagrebu izabran je za gradskog zastupnika. Jutarnji je zabilježio: Odlukom banske uprave u Zagrebu razriješen je dužnosti dosadašnji gradski zastupnik Dominko Šarčević, župnik i Stevo Klas, poslovodja radničke komore. Na njihova mjesta imenovani su Leonardo Novaković, gvardijan franjevačkog samostana i Josip Dabčević, krojački obrtnik.

Sada i Dabčevićevi radnici dolaze u sukob sa svojim poslodavcem. U trodnevnom štrajku krojačkih radnika 1937. godine iz njegove radionice štrajku se pridružilo devet radnika. Potpisivanjem kolektivnog ugovora uspjeli su smanjiti radno vrijeme s devet na osam sati, dok su tjedne nadnice povećali za oko 20 dinara.

Josip Dabčević bio je izuzetno cijenjen, društven, predsjednik brodskih obrtnika, pjevao u „Davoru“, igrao tenis, planinario, bio vatrogasac (za predsjednika DVD-a izabran 1946.)...U poslu se neprestano usavršavao pa, kako je već na početku rečeno, odlazi i u svjetske modne centre, Pariz, Berlin.

Za Drugog svjetskog rata, pred sam njegov kraj, morao se prihvatiti gradonačelničkog mjesta, što ga je stajalo zatvora i logora. Poslije rata radio je u krojačkom poduzeću „Odjeća“ i predavao tehnologiju na Školi učenika u privredi.

Josip Dabčević, čovjek bogate, burne i tragične biografije - o kojoj pišemo i u sljedećem nastavku - umro je 1967. godine.