U svijetu u kojem se pažnja mjeri u sekundama, a priče se svode na sadržaje od 15 sekundi, Sandra Vukoja iz Slavonskog Broda kreće suprotnim smjerom. Ona je pripovjedačica bajki – zanimanje koje danas zvuči gotovo nestvarno, a postaje sve potrebnije. Godinama obilazi škole, vrtiće, knjižnice i festivale, donoseći priče koje ne traže ekran ni glazbenu podlogu – već tišinu i glas.
Poznata pod nazivom bajkopričalica, Sandra je jedna od osnivačica udruge Vilinput koja je svojedobno djelovala na promicanju bajki, usmene književnosti i pripovjedne umjetnosti, a kroz svoj rad sudjeluje i na domaćim i međunarodnim festivalima pripovijedanja. Osim već spomenute udruge, Sandra je i jedna od utemeljiteljica Prvog hrvatskog festivala pripovijedanja u Slavonskom Brodu ( od 2015.-2020.) Njezin rad prepoznat je i kroz projekte koji spajaju književnost, osobni razvoj i terapijski pristup pripovijedanju.
Sandra bajke ne čita, već ih pripovijeda – po sjećanju, osjećaju i ritmu publike. Svojim glasom, mimikom i prisutnošću vodi slušatelje kroz arhetipske motive, simboliku i unutarnja putovanja, naglašavajući da bajka nije bijeg od stvarnosti, nego alat za njezino razumijevanje.
No što to bajka uistinu radi slušatelju? Kako se događa taj nevidljivi prijenos značenja, emocije i unutarnjeg pomaka? U vremenu kada su mnogi emocionalno otuđeni i preopterećeni vanjskim sadržajem, zanimalo nas je – kakvu to tišinu nosi bajka, i gdje ona vodi?
– Dok slušamo bajku, ne osjećamo izravno ozdravljenje. Mi putujemo. To putovanje ima svoju strukturu: odlazak, izazovi, pomagači, povratak i promjena. Junak u bajci se mijenja, a mijenjamo se i mi dok ga pratimo. Kao da se u nama pokreće nešto drevno, neizgovoreno, ali duboko poznato. Često tek danima kasnije shvatimo koliko nas je priča dotaknula. To je ono što volim kod bajki – djeluju tiho, ali temeljito. Nisu brza rješenja, nego pozivi na osobnu promjenu. Ponekad osvijestimo promjenu tek kad se već dogodi. I to je njihova snaga – sposobnost da bez prisile potaknu unutarnji rast.
Za Sandru bajke nisu isključivo alat za razonodu – one su prostor za zrcaljenje stvarnosti, za obradu osjećaja i traženje smisla. U tom smislu, bajka postaje i prostor osobnog rada – pogotovo kod odraslih.
– U tišini između riječi rađaju se najdublji odgovori. Djeci je potrebna dinamika, ali odraslima... njima treba vremena da se utišaju. Danas su ljudi napeti kao opruge. A priča traži vrijeme i prisutnost. Prvo moramo stišati unutarnji šum – tek tada možemo čuti priču u punom značenju. Tišina nije samo prijelaz – ona je prostor u kojem riječi dobivaju snagu. Često mi ljudi kažu: „Tvoje pauze su najmoćniji dijelovi priče.“ I uistinu, tada se događa prava povezanost.
Na naš upit o reakcijama publike, Sandra bez razmišljanja otkriva neočekivano – djeca se možda smiju i skaču, ali suze dolaze od odraslih. I to ne rijetko.
– Zna mi se dogoditi da roditelj dovede dijete koje je premalo da bi slušalo bajku. A zapravo, on je taj koji želi slušati. I onda, dok pričam, zaplače. I to je u redu. Priča ne bira kome će se obratiti. Dođe tamo gdje treba. Nekad do djeteta, nekad do odraslog koji to nije očekivao. Tada shvatim koliko su i odrasli gladni smisla, topline i povezanosti – nečega što nije površno, nego pažljivo, tiho i duboko.
Pričanje bajki nije samo izvedba. To je složen proces povezivanja, prepoznavanja i povjerenja. A povjerenje, kaže Sandra, posebno je važno u radu s djecom koja dolaze iz ranjivih sredina. Priča je tada i štit i most.
– Odrasli često pokušavaju tumačiti bajke djeci. A to je pogrešno. Djeca ih osjete, prožive i zapamte. Nema potrebe sve im objašnjavati. Bajka djeluje sama. Važno je da je dobro odabrana i ispričana s punom prisutnošću. Ne smijemo je pretvoriti u pouku – bajka nije lekcija, nego prostor u kojem dijete pronađe ono što mu treba. Naša je uloga imati povjerenje u taj proces.
Sandra ne pripovijeda samo drugima – ona se i sama, kada je iscrpljena i bez uporišta, okreće bajkama.
– Kad mi je najteže, otvorim knjigu bajki nasumce i pročitam priču. I zaspim s njom. To djeluje. I na mene. Bajka nije nešto što dajem drugima – i mene oblikuje, umiruje i podsjeća tko sam. Ponekad osjećam da me nitko ne može utješiti, ali onda otvorim priču i nešto se u meni poravna. Kao da se, makar nakratko, vraća ravnoteža.
Pripovijedanje, kao i sve živo, ima svoje uspone i padove. Sandra iskreno progovara i o trenucima kada priča ne ide. Kada zastane. Kada glas ne može dalje.
– Glas zastane, srce ne može, umor me svlada. Tada pustim da priča dođe meni. I uvijek dođe. Naučila sam slušati sebe. To me naučilo i pripovijedanje – poštovati vlastiti ritam, unutarnji glas i tihu mudrost. Ne tjeram se. Ako nisam dobro, bajka to zna. Tada stanem. To je vještina koju sam stekla kroz godine – osluškivanje duše.
Među brojnim bajkama, jedna joj se posebno urezala u pamćenje – ona o Mihi Sanjalu, dječaku iz Kraljevstva Snova. To nije priča koju često pripovijeda – ali je često živi.
– Vjerujem da nas bajke pronalaze. Neke ne razumijemo odmah. Ali kad se u životu nešto dogodi, sjetimo se te priče i kažemo: sada znam zašto sam je čula. Svaka ima svoje vrijeme. Miha Sanjalo mi je blizak jer pokazuje da svijet koji drugi ne vide – može biti tvoj pravi svijet. I da ono što se drugima čini kao san, može postati stvarnost.
U vremenu u kojem se roditelji često osjećaju bespomoćno, pretrpani savjetima i bez jasnog osjećaja prisutnosti, pitali smo Sandru ima li bajka svoje mjesto i u obiteljskom domu.
– Kada roditelj uzme dijete u naručje, otvori knjigu i čita mu naglas, događa se povezivanje. To je priča koju će dijete pamtiti cijeli život. Glas roditelja u djetinjstvu postaje unutarnji glas koji nas kasnije vodi. To nije mala stvar. Bajka ne treba puno – samo vrijeme, prisutnost i glas. A učinak može biti golem. Roditelji često ne znaju koliko ih njihova djeca slušaju – i koliko se oni sami mijenjaju kad zajedno uđu u svijet priče.
Na kraju, kad izgovori „Bilo jednom...“, Sandra zna da započinje putovanje koje nije rezervirano samo za djecu. To je put kroz simboliku, tišinu i osobno doživljavanje. A negdje usput, netko će, možda prvi put nakon dugo vremena, prepoznati sebe u priči.
foto: I. Matković/I. Vukoja
Prošlo je više od desetljeća otkako su građani koji žive u zgradam...
14.10.2025. u 17:30
SLAVONSKI BROD / POŽEGA / LOBOR – Da se u Hrvatskoj gotovo sve može kupiti...
13.10.2025. u 20:00
Otkazivanje ovogodišnje Pečenkijade u Slavonskom Brodu preraslo je u prvo...
13.10.2025. u 15:06
U zemlji u kojoj se o zdravstvu govori kao o prioritetu, vrijeme čekan...
13.10.2025. u 12:30
SLAVONSKI BROD – Nakon gotovo desetljeća priprema i više odgoda, Eu...
13.10.2025. u 10:00
Iako je listopad već dobro zakoračio, vrijeme u Slavonskom Brodu i okolici i dal...
13.10.2025. u 07:30
Slavonskobrodski Korzo večeras nije bio samo trg. Bio je srce koje kuca...
12.10.2025. u 19:11
Brodsko-posavsku županiju stiže nova pošiljka cjepiva protiv gripe. Kako...
12.10.2025. u 08:00
SLAVONSKI BROD- Inicijativa glumca Enisa Bešlagića, koji je emotivnim vid...
11.10.2025. u 18:00
Na brodskom Korzu danas je održan 2. Pogača fest, manifestacija koja je u kratko...
11.10.2025. u 14:19
Samo dan prije nego što su se ražnjevi trebali okretati, iz Ministarstva...
11.10.2025. u 13:09
Jutros je Slavonski Brod disao kao jedno. Više od 500 trkača, međ...
11.10.2025. u 12:00
Samo dan uoči najavljene Pečenkijade na Poloju, jedne od omiljenih jesenskih man...
10.10.2025. u 16:26
SLAVONSKI BROD – U subotu, 11. listopada, Slavonski Brod će ponovno mirisa...
09.10.2025. u 20:00
SLAVONSKI BROD – Vijest o smrti Halida Bešlića, čovjeka čiji su sti...
09.10.2025. u 09:37
Slavonski Brod dobio je novu adresu za istinske hedoniste – Vesuvio Pizza...
08.10.2025. u 21:45