Alimentacija kao oružje protiv bivšeg partnera? Država štiti neplatiše, a ne djecu

U zemlji gdje se neplaćanje alimentacije očito isplati, novi Zakon o privremenom uzdržavanju trebao je biti slamka spasa za djecu čiji roditelji izbjegavaju obveze. Umjesto toga, pola godine od početka njegove primjene, sustav se guši u birokratskim procedurama, dok neplatiše i dalje pronalaze načine kako izbjeći svaku uplatu – ili, kako ih nazivaju oni s iskustvom, “200-kunaši” (danas oko 26,54 eura).

Kako izbjeći plaćanje? U Hrvatskoj – vrlo lako

Prema pisanju Glasa Slavonije, izvršna direktorica Udruge LET, Iva Jovović, otvoreno proziva manipulacije koje traju godinama: prikrivanje prihoda, izbjegavanje primitka opomena, lažno prijavljene adrese i povremene “milostinje” samo da se zaustavi ovrha.

– Neki roditelji ulože više truda i novca u skrivanje imovine nego što bi ih koštalo da uredno plaćaju alimentaciju. Kad osjete da se sprema ovrha, pošalju 200 kuna (26,54 eura) uz poruku “čim budem imao, dat ću više”. I tako mjesecima – ističe Jovović.

Posebno je “moderno” ignorirati poštu AORT-a, znajući da će se time odužiti cijeli proces. Dok država dva puta šalje opomenu i zatim objavljuje na oglasnoj ploči, prolaze mjeseci, a djeca ostaju bez sredstava za život.

Novi zakon – novi problemi

Iako je zakon donio neke pozitivne promjene, poput ukidanja ograničenja od tri godine primanja privremenog uzdržavanja i produljenja prava nakon 18. godine, njegova provedba zapela je već na startu. Sav posao prebačen je s mreže centara za socijalnu skrb na Agenciju za osiguranje radničkih tražbina (AORT), koja raspolaže s tek dvadesetak zaposlenih za cijelu Hrvatsku.

Rezultat? Zahtjevi predani u siječnju još čekaju rješenja. Istina, isplata će biti retroaktivna, ali djeci ne treba novac u prosincu za ručak koji su preskočila u veljači.

Alimentacija od 30 eura – ostatak iz vremena krize

Još jedan apsurd sustava je što mnogi roditelji i dalje plaćaju iznose određene u jeku ekonomske krize, kad su se na sudovima pojavljivali iznosi od 200 kuna (26,54 eura) mjesečno.
– Minimumi su sramotno niski i nisu se mijenjali godinama. Pritom mnogi roditelji ne traže izmjene presuda zbog konflikata ili straha od bivšeg partnera – upozorava Jovović.

Tko plaća cijenu?

Svi zakonski “rupaši” i tromi državni mehanizmi na kraju pogađaju one koji najmanje mogu utjecati – djecu. Kašnjenje od nekoliko mjeseci za njih znači neplaćene račune, neosigurane školske potrepštine i stalni osjećaj da su kolateral u ratu bivših partnera.
A dok država smišlja kako ubrzati sustav, a neplatiše nove trikove za izbjegavanje, jedno je jasno – u Hrvatskoj je i dalje lakše potrošiti novac na skrivanje nego na vlastito dijete.