Cintoraši

Da biste bili cintoraš, ne morate oltare lizati, redovito na ispovijed i svetu pričest ići, u crkvenom zboru pjevati, lijepo se s velečasnim gledati, lemojzinu, lukno i milodare crkvi davati, na vjeronauk ići, u crkvi ministrirati, ta ne morate uopće u crkvu niti ići, ali ako imete stalno boravište u blizini crkve i crkvenog dvorišta, cintora, Župne crkve sv. Stipana Kralja (danas Crkve Gospe Brze Pomoći), e onda ste cintoraš. Tako se u Brodu nekada reklo.

Razgovarao sam s jednim cintorašem, gospodinom Mirkom Firecom. On je rođen u Brodu 1943. godine. Firecovi su tada imali iznajmljeni stan u dvorištu do mesara Fehervaryja u Mesićevoj. Bilo je ratno vrijeme i sljedeće godine započela su žestoka saveznička bombardiranja. Jedne nedjelje Marija i Mijo Firec s dvoje starije djece otišli su u „veliku crkvu“ i zateklo ih je bombardiranje. Kad je opasnost prestala, vratili su se kući, ali kuće više nije bilo. Sve uokolo (između Starčevićeve i Mesićeve, gdje je danas Ulica Tome Skalice i zgrada suda) bombe su sravnile i pretvorile u hrpe ruševina. Mirkova majka našla je samo jedan oštećeni porculanski kipić Majke Božje i to su godinama čuvali. Srećom, tada jednogodišnji Mirko i njegova dvogodišnja sestra bili su kod jedne tete.

- Moja majka Marija je Čehinja. Otac Mijo Firec iz Daruvara, podrijetlom također Čeh, bio je profesionalno vojno lice, za Kraljevine Jugoslavije vojni ataše u Pragu i tamo je upoznao majku. Vjenčali su se 1934. godine – kaže gospodin Firec. – Kada je počeo rat, raspala se jugoslavenska vojska, otac je otišao u domobrane. Prvo je službovao u Požegi, pa premješten u Brod. Bilo nas je četvero djece, Milan rođen 1935., Marija 1936., Ankica 1942, i ja, Mirko, 1943. godine. Onda su bombardiranja postala još učestalija i žešća, pa smo izbjegli u Vrbu i Ruščicu. Otac je u domobranstvu bio zajedno s Radom Kernom, koji je otišao u partizane, zvao je i oca, ali on se, pored nas četvero, nije odlučio, nije mogao majku ostaviti samu. No, pomagao je partizane. Došao je preokret i otac, čiste savjesti, jer nije bio na ratištu, radio je kao intendant, otišao se predati. Od tada ga više nismo vidjeli. Nestao je, ubili su ga.

Majka je ostala udovica, nije se udavala, bilo joj je teško, ali nije nas dala po domovima i svi smo dobili kruh u ruke. Znalo se za očevu vezu s partizanima i majka je dobivala bonove za opskrbu, a Rade Kern ju je zaposlio kao blagajnicu u „Veleprometu“ i to nas je spasilo. Radila je u trgovini „Delen“ na Korzu, bivšem „Engleskom magazinu“.

Poslije rata mi smo stanovali u Mesićevoj kb. 54, preko puta šeširdžije Franje Prpića, do gospodina Nakarade, to je blizu crkvenog cintora, tako sam i ja postao pravi cintoraš. Vlasnica kuće bila je Štefica Švegić, ratna udovica s jednom djevojčicom. Prodavala je karte u kinu „Jadran“. Ulica je inače bila puna ratnih udovica i mnoštva djece. Prpićevi su imali dva dječaka, Jadranka i Dubravka, onda Ilija Zorica, policijski službenik, imao je dva sina, Milana i Zdravka, kod Ivezića, službenika u banci (stanovao kod Prpića u dvorištu), bilo je šestero djece, kod Lucovih troje... Na sve strane, gdje kreneš, još su bile ruševine od bombardiranje i tu smo se mi igrali. Iza kuća u našoj ulici, prema Širokoj, gdje je danas „Slavonijina“ četverokatna zgrada, sve je bilo porušeno od ugla Šenoine do zavoja kod župnog dvora. Preko Široke opet su bile ruševine. Na tim ruševinama smo se najviše igrali hvatanja i žmire, jer si se mogao sakriti u kratere od bombi i visoki korov. U cintoru, prema Mesićevoj, igrali smo nogomet, jer tu je bio ravni teren. Velečasni Šarčević nije branio, nismo mi pravili nered, ništa kidali, šarali po zidovima crkve, kao što to danas djeca rade. Nogomet su dolazili igrati i dečki iz Strossmayerove i sa Vijuša. Vrsni nogometaš bio je Gajer – Gašo, pa Adam Citerbart – Cito, Ante Prpić i njegov brat Edo zvan Gebl, Mile Jerković – Mićo, Josip Valenta... Mene su zvali Čička. Bo sam brz, okretan, nestašan, živ, volio biti svuda prisutan, sve sam htio da vidim, svuda letio, lijepio se kao čičak…..

U cintoru smo se znali zadržati i do kasno navečer. Bilo je jedno veliko drvo i pod njim klupa. A kad stanemo na klupu, lako smo mogli dohvatiti prve grane i onda se kao majmuni uzverati u krošnju drveta. Tu bismo se pritajili i čekali da zaljubljeni sjednu na klupu. Oni nisu znali da ih gledamo i vidimo sve što u mraku rade.

Jednom smo u haustoru kod Cerovečkog napravili predstavu za roditelje i komšiluk. Ulaz bio pet dinara. I svako je dijete nešto izvelo. Ja sam pjevao: „Bila mama Kukunka, Kukunka, / bio tata Taranta, Taranta, / imali su maloga Ju-ju. / Jednom su se šetali, šetali, / kraj duboke rijeke Nil, rijeke Nil, / gdje je bio velik krokodil…“. Volio sam ići s majkom u „veliku crkvu“ ona je pjevala na koru u zboru, a onda sam se i ja napjevao.

Veselili smo se Božiću, Uskrsu, jer išli smo u čestitanje i dobili kolača, novaca. U ulici je bilo obrtnika koji su davali i po deset dinara. Nama preko ulice bio je šeširdžija Prpić, dvije kuće dalje s naše strane licitar Aleksandar Mateša, išao sam čestitati kod remenara Zlamana, mesara Frehervaryja. E, njemu sam nosio i novac u upravu, u klaonicu „Slavonka“ na kraju Strossmayerove. U veliki mesarski ceker, veći od mene, on bi zamotao novac u papir i ja sam odnio. Nikada se ništa nije dogodilo, nikada ja nisam niti pomislio da bih uzeo. Ali onda sam dobio lovačke salame, šunkerice...

Subotom smo čekali svatove i uzvikom: „Kume, izgori ti kesa!“, od kuma mamili novce i bombone. Vjenčanja je po nekoliko u istu subotu bilo, jer onda je Brod bio župa i za Varoš, Gornju Vrbu i Ruščicu. Kum je u torbi imao pripremljenih sitnih dinara, bacao ih u zrak, a mi smo odmah gledali gdje su pali i otkotrljali se, te hitro kupili. Tko je od nas bio brži, nakupio je više novaca. Isto je bili i s bombonima. Za nas bi bilo dosta i novaca i bombona, ali znali su doći veći dečki s Vijuša, ili od nekud drugdje, pa nas oteraju, a nekada su nas i natukli, oteli nam novce. Novce sam potrošio na sladoled u budi kod braće Đorđević. Buda je bila na ulazu u cintor iz Gundulićeve ulice. Oni su meni kao komšiji uvijek dobro natovarili sladoleda. Sjećam se, kod njih i bombona „jagoda“ bila pol dinara. A baklava je najbolja bila kod Piće, u šiptarskoj slastičarni na ćošku Mesićeve i Zajčeve.

Jako sam volio igrati „crte“ što smo često igrali baš u cintoru. To je bilo sitno kockanje, za dinar. Nikada nisam od majke uzimao novac, ja sam se snašao. Imao sam od svatova, sakupljao i prodavao staro željezo, brao i prodavao lipu... Bio sam vrlo dobar igrač „crte“. Tamo gdje smo igrali nogomet nije bilo trave, bilo je ugaženo, nabito, ravno i pod onim drvetom hlada. Dobro je kada je zemlja i malo vlažna. Novčićem povučemo ravnu crtu oko dva i pol metra dugu i njoj na krajevima, pod pravim kutom, kraće crte, koje smo zvali „loca“. Igra nas trojica, četvorica, petorica, ostalo je previše. Dinar se baca „sječke“ s udaljenosti tri-tri i pol metra. Ja sam uvijek bacao iza crte, a dinar se inercijom vrati na crtu. Koji najbliže crti bace, najbolje prođu. Kad vrte i bace u zrak, sve što je „pismo“ to pokupe, njihovo je. Dok dođe do petog da vrti, sve je već izvrtito. A što je palo izvan crte, ide u „kasu“ i nemaš pravo uzeti, kao da nisi niti bacao. Nas je milicija ganjala, nisu dozvoljavali da se igramo „crte“. Samo, tko bi nam zabranio, to je bilo jedno zadovoljstvo, a bilo je i koristi. Igranje „crte“ bila je onda masovna pojava među dečkima u gradu.

Kockali smo se i na dugmeta, ali to nismo mogli u cintoru, jer dugme se baca na zid, a nije dobro igrati na zidu koji je ožbukan. Mora biti tvrda podloga. Pred Platnericinom kućom, ćošak Filpovićeve i Florijanove, bilo nam se najbolje „pucetat“, „dugmetat“. Dolazili su dečki i sa Vijuša, Plavog polja. Kuća je imala izvučen sims od tvrde cigle. Dva-tri metra od kuće na zemlji se nacrta krug, to je „banak“ i oko njega još jedan koji smo zvali „kasa“. Igraju trojica, četvorica, a pet-šest čeka i gleda. Baci se dugme da udari u ciglu i odbije se. Kad dugme padne u „banak“, onda nosiš. Malu dugmad od košulja zvali smo „lasta“, veliku dugmad „terač“. Američka, od Unre, bila su najbolji terači. Za ovu igru dugmad se i kupovala. Dobro dugme, ako je pravo, mogao si prodati i za deset dinara. Ja sam od gospodina Šarića, direktora „Delena“, dobio jednu kartonsku kutiju punu dugmeta, a ne znaš koje bolje odgovara za igru. I u „dugmetanju“ bio sam nenadmašan. To je bila i praksa, jer ja sam i kada nikoga nije bilo dolazio i vježbao bacanje. Ali niti „pucetat“ se nije smjelo, milicija nas rastjerivala, dobili smo i pendrekom. Kada su nas zatekli pred Platnericinom kućom, Josip Bakić je dobio batina, a od svih su pokupili dugmad. Samo ja sam imao pune džepove. I, kao najmanji, morao sam ih ići baciti u Savu. Oni sa gelendera gledaju, a ja bacam i sve biram koja su bolja, „terače“ bacam bliže obali, pa da ih izronimo. Milicajci su to primijetili, te se uzvikali: „Bacaj dalje!, Bacaj dalje!“

Jednom nas je pred turpijanom uhvatio milicajac Andrija, zvan Kantiflas, gdje igramo „crte“. Turpijana u Lopašićevoj već nije radila, a pred ulazom, gdje su bila velika vrata, bilo fino ugaženo, dosta se hodalo, i mi igrali. Kantiflas odmah: „Svi izvrni džepove!“ Novac nam oduzeo i zapisao nas. Bio je jako opasan, posebna faca, ali poslije se upucao iz pištolja i tako je završio.

I na Vijušu smo igrali nogomet, a „crte“ još koliko. Bilo je uređeno igralište, ljuljačke, ringišpili i djece sa sviju strana grada. Između dvije streljane, barake, zemlja ugažena gdje se stajalo kad se gađalo. Onda, jedni igraju s jedne strane „crte“, a drugi s druge.

Svima nam je kino bila velika zabava. Ja sam na sve matineje išao. Nisam kupovao karte. Gospođa Štefica mi da po tri bloka karata i ja na svaku kartu štambiljam datum. Lupam nekoliko stotina puta. Njoj to bilo dosadno. Onda dobijem kartu besplatno i odem u kino „Jadran“. Isto sam pomagao i gospođi Kosani Zorica koja je radila na blagajni kina „Partizan“.

„Dugmetanja“ i „crte“ igralo se najduže do šezdesete, dok nije standard porastao. Tih godina, a možda i koju godinu prije, nismo se ni mi više toga igrali, jer krenuli smo dalje u škole, zanate.

Gospodin Firec počeo je naukovati za trgovca 1959. godine. Tri godine je trajalo naukovanje. Radio je u trgovini „Delen“, „Nama“, „Brodski magazin“. Poslovođa je bio u „Teni“ i jako je volio posao trgovca, baš mu ležalo, kako kaže. Ta, i naučio je dobro trgovati, jer šefovi su mu bili stari brodski trgovci, koji su, još prije rata, kod Židova ispekli zanat.

A cintoraš je prestao biti kada su 1962. godine iz Mesićeve preseli u Široku ulicu kod stolara Zanettija. No, ostale su uspomene na njegovo cintoraško djetinjstvo.