Nakon ljubavnog rojenja, Sava procvate!

Savom nizvodno, iza Granika i Stare skele (do izgradnje mosta 1879. Sava se skelom na Vijušu prelazila, a skela je bila u turskom zakupu), idući prema Poloju, strmu, okomitu obalu Save sazdanu od ilovače, Brođani su zvali Žuta zemlja. Tu se savski bajer urušavao u rijeku, jer kada je na Velikom Vijušu napravljen ribnjak (1930. počeli radovi, a pušten u rad 1932.) koji se punio vodom iz kanala Glogovice, razina bazena bila je viša nego Sava, te je voda iz njega (tamo gdje su kasete ribnjaka broj II, V, VI i VII bile najbliže savskoj obali) probijala kroz zemlju, flisovala, pa time podlokavala obalu koja se neprestano rušila. Ali i Sava je na tom mjestu najviše derala. Kod današnje Žofine splavi (Babogreca Ivana Petričevića) voda je odnijela veliki komad obale sa starim stablima. Korito Save kasnije je sanirano dugim snopovima pruća – fašinama na koje je nabacano teško granitno kamenje s Motajice, pa je dio Žute zemlje onda zvan i Fašine. Danas su na rijeci, ispred nekadašnje Žute zemlje splavarske kućice, pa i one ublažavaju brzi tok Save koja više toliko ne dere obalu i ne izaziva oštećenja.

Taj dio obale Save bio je interesantan ribičima, to je bilo pecaroško mjesto, pecaroški raj, jer na Žutoj zemlji bilo je letica, koje su najbolji mamac za loviti ribu. Pecaroši bi zaronili, pa s dna Save zahvatili ilovače rukama koliko su više mogli, pritisnuli ju čvrsto na prsa i izronili sa što većom busom koju bi iznijeli na suho. Onda bi po busi pljusnuli vode da se zemlja ispere i u njoj su nalazili ličinke – letice vodencvjetova.

I dok su ih jedni hitro vadili iz raskvašenog, žutog blata, drugi su tim svježim, upravo iz vode pristiglim mamcima, nadijevali udice strukova. Zajednički bi zatim čamcima krenuli prema odabranim, dobro im znanim mjestima, onim najboljim, sigurni da će strukovi, na kojima je znalo biti i do pedeset udica – za koji sat, biti načičkani kečigama, vretencima, mrenama, grgečima, somovima, šaranima, pa čak i ponekim smuđem – zapisao je Dragutin Horkić u priči „Vodeni cvijet u zapučku grada“.

Neki su imali i posebnu alatku zvanu bager kojom su vadili zemlju iz vode. Bio je to komad cijevi na dugoj motki. Cijev (a u nekoga i čahura velike topovske granate) je bila malo uža na donjem dijelu a šira na gornjem, kako zemlja iz bagera ne bi mogla skliznuti nazad u vodu. Bager se s obale ili iz čamca zabijao duboko u riječno korito, te njime zemlja zahvaćala s dna. Tim bagerovanjem, kako su rekli ribiči, svakako se lakše i brže dolazilo do letica nego ronjenjem. Stariji ribiči, koji su trebali na stotine letica za strukove, znali su uposliti djecu da im izranjaju buse s leticama, a za uzvrat su im davali čamac da veslaju i voze se Savom. Žute zemlje bilo je i na ušću kanala Glogovice u Savu, pa su i tamo ribiči nalazili letice. A bilo je letica i na Burumu, iza mosta, uzvodno od ušća Mrsunje u Savu, gdje je obala isto strma i ilovasta.

Djeci, pecarošima, bilo je dovoljno da ličinkama, leticama, napune svoje limene pikse (kutije od vikse za cipele), prebace preko ramena pecaroške štapove od običnih debljih šiba i upute se prema plićacima, gdje je voda bila sporija i toplija, a vrvjela je slasnim somićima - cverglima. Niti udice nisu imali prave, već savijene bumbačice, s kojih je živi mamac često padao, a gotovo svaka druga riba se otkvačila. Ali ipak, i tako su znali naloviti riba i pecanje im je pričinjavalo veliko zadovoljstvo.

Uz letice povezan je i jedan prirodni fenomen. Zavisno od vodostaja i ujednačenosti temperature vode i kopna, jednom godišnje, početkom lipnja, najčešće u popodnevnim satima, pred smiraj dana, kukci – larve u bjeličastim opnama – izlazili su na površinu rijeke, svlačili košuljice i za samo nekoliko minuta pretvarali se u nježne leptire dugog tijela s dva para opnastih krila, od kojih su prednja znatno veća. Leptiri su letjeli nad vodom, parili se, letjeli još neko vrijeme, pa ženke polagale jaja i to uvijek toliko uzvodno da bi ih struja vode donijela točno na ono mjesto od kuda su larve iz glinastog tla izašle na površinu vode. Tu su jaja potonula. Nakon par sati, iscrpljeni ljubavnim svadbenim rojenjem i polaganjem jaja, leptiri vodencvjetova su ugibali i padali na vodu. Bilo ih je toliko da je cijela površina rijeke izgledala kao posuta laticama nježnih cvjetova i sva se bijelila, stoga se govorilo o cvjetanju Save.

Iz oplođenih jajašaca za dvija-tri tjedna izlegle su se larve koje bi se ukopale u glinasto dno Save gdje su, rastući polako do stadija odraslog kukca, ostajale tri godine. Za to vrijeme presvlačile su se i do dvadeset puta.

Ali nisu kukci prekrivali samo vodu, ponekad u sloju debelom i nekoliko centimetara, nego ih je i na Matinom kupalištu te svim drugim plovilima na rijeci bilo toliko da se imalo dosta posla dok se sve očisti. Mata ih je meo i ispirao pljuskajući vodu iz ampera po daskama kupališta i tako se nastojao riješiti napasnika.

Kada se po Brodu pročulo - Sava cvate!, Sava cvate!, znatiželjnici su išli da cvjetanje vide, a djeca su upravo trčala prema rijeci. Stotine Brođana bilo je duž obale i na gelenderima da dožive ovu neobičnu prirodnu pojavu. Tada su ribe izlazile na površinu (posebno su kečige išle na vodencvjetove, ali i šarani) i, dok je Sava polako nosila plutajuće uginule leptire, jata lasta, pa i galebova, nadlijetala su vodu i imala pravu gozbu. Pecati se nije moglo, jer su ribe imale hrane u izobilju i nisu grizle mamce. Neki su sakupljali vodencvjetove pa nosili kući i hranili patke kojima je to bila velika poslastica.

O cvjetanju Save pisala je i stara brodska štampa, pa tako „Materinska riječ“ u broju 49. od 1908. godine donosi:

Godimice opaža se ljeti na Savi čudnovata prirodna pojava. Jednoga dana leprša nad površinom vode diljem cijele rijeke miljarde opnokrilaca, t.zv. jednodnevne muhe (Eintagsfliege). Veći dio popada u vodu, te je površina Save posve isprutana, dok ih sva sila popada po obalama, gdje ih ljudi gaze, da ih se obrane. Posavci u Slavoniji vele, kada se ovo pojavi: „Sava cvate“. Ova na oko dosadna navala zaraznika zapravo je dar božji, jer su baš ovi jedno-dnevni opnokrilci najbolja hrana za pastrve. U drugim zemljama, gdje je ribogojstvo na visoku stepenu, hvataju se ovi opnokrilci s velikom pomnjom, pohranjuju se cijeli, ili se samelju, te služe za odhranu pastrva u potocima i ribnjacima. Kao specialna hrana za pastrve ovi zaraznici imadu u trgovini vanredno dobru prodju. Bilo bi i kod nas već od potrebe, da se narod upozori na ovaj prirodni dar. Vlasnici ribnjaka trebali bi se zainteresirati, a i Posavcima valjalo bi naznačiti tvrdke, koje ovom ribjom hranom trguju.

Upamćeno je, za cvjetanja Save sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, ne samo da je Sava i sva njena obala bila prekrivena kukcima, nego ih je bilo toliko i na brodskoj promenadi, Korzu, da se upravo nije moglo šetati. Korzo je postalo klizavo od ugaženih vodencvjetova koji su se lijepili na obuću. Isto tako, morala se prekinuti košarkaška utakmica SD „Proleter“ iz Broda s klubom iz Zadra. Igrači su posrtali, padali, sklizali se, jer je cijeli teren bio kao zasut sluzavim opnokrilcima. Usto se doslovno ništa nije vidjelo kroz zrak pun letećih napasnika privučenih svjetlom reflektora, budući da je igrana noćna utakmica. Košarka je tada u Brodu bila novi sport, jako popularna, a igralo se na igralištu posutom lešom i ograđenom tarabama koje se nalazilo na mjestu današnje Kazališno-koncertne dvorane. Uz taj košarkaški teren bilo je rukometno igralište i teren za boksačke treninge, jer i to su bile sekcije SD „Proleter“. Ovo društvo nastalo je 1952. godine spajanjem SD „Crvena zvijezda“ i SD „Metalac“.

Zbog velike zagađenosti Save cvjetanja nema više, još tamo negdje od 1965./66. godine. No, na nekim čistijim rijekama ovaj jedinstveni prirodni fenomen još uvijek se događa, kao na rijeci Tisi, Ukrini, Vrbasu, na rijekama oko Karlovca... Neki to pokušavaju pretvoriti i u turističku ponudu.

Jedni su od ovoga napravili i dobar biznis, pa za skupe novce nude i prodaju ribičima mamce od vodencvjetova. Sakupljaju ih i zamrzavaju u manjim pakiranjima pa, kada će pecati, miješaju kukce s pšeničnim ili kukuruznim brašnom te kučinom i rade mamce. Takve kuglice, mamci, su čvrste i ne padaju s udice. Vodencvjetove hvataju i tako što jako svjetlo automobilskih farova upere u bijelu plahtu, pa se leptiri zalijeću i padaju i lako ih je pokupiti. Ako se sakupljaju s površine rijeke, prvo ih suše nekoliko sati na suncu, potom ih pospu brašnom, okrenu i još suše, pa u suhim drvenim kutijama čuvaju.

Ipak, kažu da se vodencvjetovi pomalo već i na Savu vraćaju, što govori da je danas i savska voda čistija. Ima ih u gornjem toku, na mjestima gdje je obala građena od ilovače, jer samo u ilovači mogu živjeti ličinke - letice vodencvjetova. Proces vraćanja je spor, ali nadamo se - jednoga dana Sava će u Brodu opet cvasti, kao posuta bijelim nježnim cvjetovima koji sporo plutaju na njenoj površini i Brođani će opet uživati u ovoj jedinstvenoj prirodnoj pojavi. Tko zna, možda će i ovaj fenomen gospođa Biljana uvrstiti u turističku ponudu. Što je ljubav jednog para roda naspram svadbenog rojenja milijuna opnokrilih vodencvjetova od kojeg uzbudljivo drhti topli lipanjski zrak!