Industrijalac Mijo Marbach (II)

Marbach je rado pomagao hrvatska kulturna i sportska društva, Hrvatsku seljačku stranku, ali jednako tako i svoju i ženinu rodbinu.

– Moja mama Kata bila je ljubimica tetka Mije i tete Anke i još kao djevojčica odlazila je kod njih – kaže gospođa Palmira Golob. – Otac, prezimenom Czubak, podrijetlom Galicijan, radio je kao žandar. Onda je tetak ponudio da će ocu otvoriti trgovinu u Bosanskom Brodu. Nagovarao ga je: "Pa zašto ti ne bi došao, bit će vam bolje i lakše". Tata je pristao i prvo je radio na probu u jednoj trgovini u Bijeljini. Bilo je to 1929. godine. I, stvarno, kupio je tetak trgovinu jednog Židova, Dajč se zvao, koji je propao (ta zar i to može biti?). Moji su doselili u Bosanski Brod, tata je počeo raditi. Ali, tetak je rekao tati da nikako, ali baš nikako, na veresiju ne daje. A, Bosanski Brod pun sirotinje bio, tata dobra duša i nije tetka poslušao. Davao je ipak na veresiju. Sve je on uredno bilježio, koliko je tko robe podigao. A u blizini je bila trgovina Ivana Mrgana i on je onda izgubio mušterije. Promet mu se smanjio. Ljut, požalio se tetku Marbachu i optužio moga oca. A tetak, onda ljut na oca što ga nije poslušao, izbacio ga je iz trgovine i nije htio više da zna za njega i mamu. Oni za njega više nisu postojali. Takav je odrješit bio. Zbližili su se ponovo tek nekad poslije Drugog svjetskog rata.

Marbachovi su živjeli u luksuzu, na visokoj nozi. Kretali se u krugu brodske elite. Kod njih je uvijek bilo gostiju, stoga je gospođa Anka imala po dvije služavke. Bila je vrsna kuharica, što se reklo bečke kuhinje, a to je naučila opet od svoje majke, koja je bila glavna kuharica u jednom dvorcu u okolici Brčkog. Naravno, gospođa Anka je sve zapovijedala, a služavke su kuhale i služile pod njenim nadzorom. Marbachovi su se vozili svojim zaprežnim kolima, elegantnim štajervagenom, imali svoga kočijaša, ali kasnije su kupili i auto marke „Opel“ broj 2552. Godine 1927. oni su među trideset uglednih Brođana koji su tada bili vlasnici automobila. Onda je to bila zaista velika stvar, stvar prestiža. Na otoku Hvaru posjedovali su lijepu, veliku vilu. Tamo je gospodin Mijo odlazio radi bolesti astme i nalazio smiraj, baveći se pčelarstvom.

Njihovo društvo bili su uglavnom politički istomišljenici. Kumovi su im bili Merkadići. Industrijalac gospodin Gregor, posjednik ciglane u Bosanskom Brodu, koju je kupio 1922., te tvornice keramičkih pločica i pećnjaka za kaljeve peći koju je osnovao 1938., također u Bosanskom Brodu, u bivšoj turskoj karanteni, kod čuvene Filipovićeve topole, nasuprot franjevačkog samostana. Supruga Gregora Merkadića bila je gospođa Marija Magdalena - Mada, kći Daniše Čavčića.

I, onda, kada su toliko stekli i imali sve i sva na ovome svijetu, kako se kaže, Marbachovima su počele nevolje. Nježni sin Franjo, pripadnik brodske zlatne mladeži, elegantan kao i otac, kojemu su otac i majka ispunjavali svaku želju, obolio je. Franjo je igrao nogomet i jednom je poslije treninga, onako sav znojan, popio hladno pivo, sjeo u svoj sportski automobil kabriolet i dao gas do daske. Ta jurnjava koštala ga je zdravlja, jako se prehladio i dobio tešku upalu pluća, galopirajuću reklo se, na koju se kasnije nakalemio i TBC. Onda se to teško liječilo, premda su mu roditelji omogućili najbolje liječnike, klinike, oporavilišta... Odlazio je na more, no poboljšanja nije bilo, pa su liječnici preporučili Brodsko brdo i njegovu blagotvornu klimu za promjenu zraka kao pogodniju od mora za Franjino zdravlje. Osunčani obronci Dilj-gore, bujno zelenilo i struje lahora iz šume Pribudovac u pozadini, pridonosili su tom zdravom okruženju.

Bogati i brižni roditelji odmah su prišli i gradnji velike luksuzne, komforne jednokatne vile u svom vinogradu iznad Rozinke, na dominantnom, sunčanom brijegu, do stare vile Dobroslava Brlića s istaknutim tornjićem u kojem je bilo malo zvono. Od Marbachovog vinograda do podnožja brda bila je jedna od boljih i dužih skijaških staza, na kojoj su nekada uživali brodski ljubitelji zimskih sportova.

Marbachova vila bila je vrlo zračna, s trokrilnim prozorima i eslingerima na njima. Vila je imala centralno grijanje, kupaonicu, vodovod tjeran hidroforom. Da bi Franjo imao mir, pod parket je stavljen sloj gume, samo da rasušeni parketi ne škripe. U modi je bilo niklovanje visokog sjaja, pa su sve brave blistale, kao i okovi stolarije, rukohvati stepeništa u prostranom holu, držači tepiha na stepenicama... Niklovanje je izvedeno u brodskoj bravarskoj radionici „Okov“ majstora Ivana Šijaka. Vila je na južnu, sunčanu stranu imala prostranu terasu na kojoj je Franjo u ležaljci boravio na čistom zraku i suncu ili se odmarao u velikoj lođi na katu vile.

Ali, još veća nesreća poigrala se sudbinama ovih ljudi. U strašnim bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata željeznička pruga i stanica bile su česta meta, pa je tako stradalo i sve drugo što je bilo u okolici - svratište „Jankomir“, Mađarska škola, gradska plinara, Benčevićeva rižana, podrum Brodske vinogradarske zadruge, četvrt lijepih secesijskih vila... Do temelja je 27. lipnja 1944. srušen i mlin „Zvijezda“. O tome, jednom od najjačih bombardiranja Broda, zabilježio je i Luka Lukić: Napadaj danas na Brod i Bos. Brod izveli su naši dušmani u 2-3 puta, ali okolica je više stradala od grada. Bombe su padale čak u Tomicu, Podvinje, Budajinke, ciganski grunt, Jelas, pa na pašnjak sve do Migalovaca.

Brod je dobro dobio bombi i to sjeverni dio što je bliže Podvinju. U koliko se vidlo i zna, dobila je Zrinska ul. i Poglavnikova (Široka), a onda igralište, barake uz stanicu, pa na Zviezda mlin (2 pogodka), te vašarište, Brlićka, Budajinka do škole i vagon tvornica.

Za rata, gospodin Marbach je bio brodski podnačelnik. Nuđeno mu je i mjesto brodskog gradonačelnika, što nije prihvatio i otišao je na sunčani Hvar gdje se bavio oko svojih pčela i liječio uznapredovalu astmu. A njegovu luksuznu vilu opljačkali su partizani u svibnju 1943. godine. Zabilježio je to također učitelj Luka Lukić: Sad u utorak na noć došli su odmetnici (a to su poznati ljudi iz okolice) pa su oplienili Marbachovu vilu u vinogradu te su odnieli sve što se dalo odnieti, posoblje, pokućstvo i sve.

Dne 17/5 ili 18/5 u noći, kad su došli odmetnici u Marbachovu vilu, našli su tamo mladog gospodina, suprugu, njenu majku i kuharicu, nisu im ništa, samo su sve odvezli, a oni su to gledali, a volili bi (odmetnici) da je stari bio.

Poslije rata Marbach je uhapšen kao klasni neprijatelj i pod optužbom da je surađivao s ustašama. No, to je bila samo formulacija kako bi se imovina oduzela, posebno onima koji su i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske naporno i pod prijetnjom pogibelji radili. Sva imovina koja je bila na gospodinu Marbachu je konfiscirana. Srećom, polovica je bila prepisana na gospođu Anku i taj dio nisu dirali. Uz to, gospodin Marbach je osuđen na osamnaest godina robije u zloglasnom logoru Stara Gradiška, ali je nakon odsluženih godinu dana, u ponovljenom procesu, oslobođen i pušten. Robijalo je poslije rata u Staroj Gradiški još mnogo uglednih brodskih građana, koji su, kao i Marbach, optuženi, poniženi, oduzeta im građanska prava, a imovina im konfiscirana: liječnik i gradonačelnik Henrik Duffek, odvjetnik Filip Markotić (koji to nije mogao podnijeti i nakon godinu dana je umro), trgovac Stjepan Parcen, šeširdžija Franjo Prpić, urar i draguljar Dragutin Schwendemann...

Marbachov kompanjon Ivica Keller prošao je još gore. Njega je početkom prosinca 1944. godine haltovala (zaustavila) njemačko-ustaška policijska ophodnja i zatražila da se legitimira. Ali nisu oni uzimali i gledali samo legitimaciju i sliku na njoj da provjere identitet osobe, već si ti njima morao u ruke dati svoju cijelu lisnicu. Tako su, vrndajući po Kellerovoj lisnici, našli potvrdu da je partizanima davao brašno, slao im „u šumu“. Kao da im je mogao reći da neće dati! Ali, zašto je onda, pobogu, tu cedulju nosao sa sobom?! Odmah je uhapšen i strpan u pretrpani Župski zatvor u Starčevićevoj. Za strašnog bombardiranja 19. siječnja 1945. poginuo je zajedno s još 131 zatvorenikom. Samo ih je 25 preživjelo taj masakr. Bio je to strašan dan za Brod. Na grad je palo više od tsiuću razornih bombi od 100 do 500 kilograma težine. Grad je preoran, poginulo 250 civilnih osoba, a 69 ranjeno. Na Željezničkom kolodvoru bila su tri transporta njemačkih vojnika i stradalo ih je preko tisuću, kako je pisao partizanski „Glas Slavonije“, što je možda i pretjerana brojka.

Sin gospodina Marbacha, Franjo, i dalje se liječio od TBC-a, odlazio na „promjene zraka“, no njegovo stanje nije se poboljšavalo. U Tuheljskim Toplicama upoznao je medicinsku sestru Rozu - Ružicu (1909. godište), zaljubili su se i oženili. Godine 1946. rođen im je sin Franjo, zvan Braco. Međutim, Franjo stariji, shrvan bolešću umire već 1949. u 38. godini života. Kasnije je Roza otišla raditi u Njemačku i odvela sina Franju sa sobom. Umrla je 1989., te sahranjena na brodskom groblju u obiteljsku grobnicu Marbachovih. Franjo mlađi navodno još živi u Münchenu.

Gospođa Anka Marbach umrla je 1954. godine. Suprugu Miji ostavila je četvrtinu svoje imovine, a ostalo je naslijedio unuk Franjo. Gospodin Mijo nastavio je skromno živjeti, domaćinstvo mu je vodila udovica željezničara Ana Kopun, podrijetlom iz Kobaša. Umro je 1963. Za potresa u Brodu 1964. godine Marbachova vila je jako oštećena, te je kasnije srušena. Tako da je danas vrlo malo spomena na ovu poznatu brodsku obitelj.

Srećom, zahvaljujući Juli Olujević, nećakinji Ane Kopun, koja je naslijedila kuću na Trgu pobjede, ostao je sačuvan jedan starinski, secesijski album u crvenom plišu sa sjajnim okovima i fotografije u njemu na kojima su zabilježeni članovi obitelji Marbach, njihovi kumovi i prijatelji, te mnogi trenuci iz njihovih života...