Perlon bašča

Tko u Brodu ne zna za, premda davno nestali, a u svoje vrijeme moderni, reprezentativni
ugostiteljski objekt, sunčanu Najlon bašču na kraju Korza, na obali Save, s pogledom na
rijeku, zelenu Adu, most, Bosnu, daleku mrku Motajicu... Stariji su u Najlon bašči od proljeća
rana do jeseni žeđ gasili, kavenisali, mezili, uz živu glazbu plesali, zabavljali se, rajtali,
plandovali, a mladi su toliko toga o njoj čuli da je postala prava brodska legenda. Ali, Brod je
imao i Perlon bašču, također ugostiteljski objekt s glazbom za ples. Naime, tako su, opet
neslužbeno, zvali ljetnu bašču Hotela „Brod“. Za jedne, ona je bila nižeg ranga od Najlon
bašče i stoga taj malo podrugljivi i šaljivi naziv, jer je i materijal perlon bio, kako neki kažu,
nešto lošije kvalitete od tada do u nebesa uzdizanog i obožavanog tankog, prozirnog, šuštavog
najlona...

Moderni hotel Voje Stipančevića „Grand“, bombama napola srušen u Drugom svjetskom ratu,
nacionaliziran je i temeljito obnovljen 1948. godine, pa promijenio ime u Hotel „Brod“.
Ubrzo je u dvorištu hotela uređena prostrana i ugodna ljetna bašča. Kada je to točno bilo, ne
znamo, no ona početkom pedesetih već radi, prije Najlon bašče, koja je sagrađena i otvorena
1953. godine. Bašča je bila u dvorištu između zgrade hotela „Brod“ i prve stambene dvokatnice. Ulazilo se iz Omladinske ulice (Široke), kroz široku rešetkastu željeznu kapiju. Pod devet razgranatih
platana u bašči je izbetoniran veći okrugli plato za ples, desno od njega fasadnim ciglama
uzidana pozornica za orkestar te podignuti drveni natkrovci pod kojima su postavljeni stolovi
i stolice za goste.

Za razliku od Najlon bašče, bašča Hotela „Brod“ bila je više zatvorenog
tipa. Iz nje se vidjelo samo plavo ili romantično zvjezdano nebo iznad krošnji drveća.
Nedavno sam provirio u to dvorište iza nadogradnje hotela „Brod“, i sve je još uvijek tamo
kao i u vrijeme dok je bašča radila do kasnih sati.  Da se, evo sada, bašča temeljito pomete od
lišća i granja, pa postave stolovi i stolice, prostru čisti karirani stolnjaci, a orkestar s
violinistom zasvira prpošnu uvertiru iz operete „Kraljica čardaša“ mađarskog kompozitora
Imre Kalmana, mogli bismo ponovno doživjeti atmosferu pedesetih. Nekima je to tada bilo jako zabavno, a nekima i nije, pa Vladimir Rem u „Brodskom listu“ 1959. godine pišući o tome kakve su mogućnosti razonode stanovnika našeg grada, kaže:

Na drugom mjestu po važnosti (kino je onda bilo na prvom mjestu, zabava numero ajnc), ali
daleko u prvom redu po financijskom efektu, dolazi kod stanovnika našega grada provođenje
slobodnog vremena u lokalima, koji akumuliraju nekoliko puta više prihoda nego svi ostali
objekti razonode u gradu zajedno. Imamo ih svih vrsta, od hotela C-kategorije do bifea
„Poloj“ i one krčme na „Otoku (ne)sreće“. Muziku imamo jedino u hotelu „Brod“. A zar
nismo i tu prisiljeni slušati, kako muzičari sviraju stare aranžmane šansona i gotovo
isključivo muziku iz uvijek istih starih opereta, s obaveznim Leharom i Straussom, koji se kod
nas mogu čuti češće nego u Beču (...) Brod postaje, kako rekosmo, sve moderniji i suvremeniji
grad. A naši lokali su još uvijek monotoni i neatraktivni.

U Brodskom glazbenom vremeplovu Duško Svilar zabilježio je sjećanja gospodina Veselina
Gradića: Po hotelima se tada drugačije sviralo. Od sedam navečer bio je koncert, pa su se
svirale uvertire iz opereta: „Kraljica čardaša“, iz „Grofice Marice“, „Zemlje smiješka“,
„Perzijski vašar“, Straussovi valceri „Dunavski valovi“, „Bečka krv“, „Na lijepom plavom
Dunavu“, svirali smo i „Zrinskog“, neke etide, Montijev čardaš i slično, a poslije je bila
glazba za ples. U Brodu su pedesetih prošlog stoljeća bile tri velike bašče (Najlon bašča, Garnizon i bašča Hotela „Brod“, spomenuta Perlon bašča).

„Brodski list“ 1948. reklamira restauraciju „Dilj“ u Mesićevoj 15. Nudili su topla i hladna jela, pivo i vino, a u otvorenoj vrtnoj bašči bio je ples svake večeri uz dobru glazbu i pjesmu. Ovo je zanimljivo, jer možda je nastavak te restauracije bila Najlon bašča, odnosno restauracija „Dilj“, kako se ona službeno zvala. Svaka bašča imala je svoju publiku. Mladi su najviše odlazili u Garnizon, jer tamo je svirala
malo modernija glazba i po njihovom ukusu. Odijelo i kravata nisu bili obavezni. Otmjenija je
bila Najlon bašča s još modernijom glazbom po ukusu studentarije, starijih gimnazijalaca i
onih dubljeg džepa. Redoviti gosti bili su kapetani savskih brodova koje su tu, u diskreciji,
ustreptale, željno već čekale prijateljice, kakvih su oni imali u svakom većem riječnom
pristaništu.

A u bašči Hotela „Brod“ svirali su najčešće vojvođanski ciganski orkestri, s obaveznim
teatralnim violinistom. Uz jedan takav sastav pjevao je dvije ljetne sezone 1960./61. gospodin
Nikica Đuraković. Ali goste je tu zabavljao i prvi brodski vokalno-instrumentalni rock sastav
zvan Hidrogeni (osnovan 1964., a prvu postavu su činili Mirko Sečić, Tomislav Boras,
Stjepan Perlić, Josip Matić i Marko Kern kao pjevač). Potom, dugi niz godina svirao je u
bašči ansambl Brod u kojem su bili Stjepan Perlić, Tomislav Boras, Kruno Seletković, Boris
Majetić, Karla Smuda... Njima se pridruživao i harmonikaš, Vlado Šimunović ili Đuka
Andrić, te pjevači Franjo Knežević i Ivica Mjazga, jer publika je nezasitno tražila vrlo
popularne, trešteće, srceparajuće narodnjake iz repertoara razvikanih beogradskih i
sarajevskih estradnih folk zvijezda Lepe Lukić, Nade Mamule, Cuneta Gojkovića...

Stalni gosti bašče bili su bogati brodski obrtnici spretni u utaji poreza te poslovni partneri
brodskih poduzeća koje su direktori izvodili na ručkove i večere. Spomenuti valja i pumpaše,
radnike s benzinskih crpki koji su onda, u odnosu na druge, jako dobro zarađivali, te su si
mogli priuštiti lumpovanja i teranje kera. Stalni gosti bili su i paprikari iz južne Srbije i Makedonije koji su na brodskoj tržnici prodavali paradajz i paprike sazrele na navodnjavanim poljima u dolinama Vardara, Morave, Ibra... a čiji su novčanici bili puni para, pa su do mile volje mogli glazbu po želji naručivati. Po tri puta jednu te istu pjesmu, šumadijske narodnjake „Maramica svilenica“, „Poji Mile
volove na reci“... Spavali su u obližnjem nezavršenom propuh-hotelu „Park“, u njegovoj
ovalnoj kavani sa stupovima, gdje su i skladištili ogromne košare i velike vreća pune paprika.
Onda su došli naprlitani talijanski lovci, oko kojih su se motale izvjesne dame, koje su lovce
imale na nišanu i uspješno ih lovile.

Nije bilo propisanog lovostaja. U hotelu su držale na duže vrijeme zakupljene sobe za ordiniranje, konobari su im ugovarali mušterije i dobivali postotak. Upamćena je neka Ruža, koja je lovačkoj i inoj klijenteli najduže bila na usluzi. Kod nje nije bilo – Fajrunt je, dečki! Gladni gosti su uživali i u saftnim jelima sa žara koja su bila u ponudi Perlon bašče. Razgovarao sam i s gospođom Zoricom Dubičanac, koja je u bašči Hotela „Brod“ godinama na roštilju radila. Rođena je Dervenćanka i odgajala ju je baka, a u Brod je došla 1947. godine, gdje su joj već bili roditelji. Oni su još prije Drugog svjetskog rata radili kod Stipančevića, koji je uz Hotel „Grand“ imao u zakupu i restauraciju na željezničkoj stanici u
Brodu. Otac je tamo bio zaposlen kao konobar, a majka je u kuhinji radila. Kada je poslije
rata otvoren Hotel „Brod“ roditelji su nastavili raditi u njemu.

- Ja sam išla u obrtničku školu i naukovala sam u hotelu, a kada sam se 1954. godine
zaposlila, odmah sam bila na roštilju. Potraški je bio šef kuhinje. Bašča je isprva bila velika
do ulice, ali je nadogradnjom hotela smanjena. Pod saletnama su bili stolovi i stolice. A posla
je bilo, Bože sačuvaj. Četrnaest konobara je radilo. Ja sam od 50 kilograma mesa pravila
ćevape! Trebalo je to izmijesiti i ćevape napraviti, stoga su ražnjiće pravili u kuhinji, jer ja ne
bih dospjela. Uz ćevape i ražnjiće, na žaru smo imali pljeskavice, jetrice, kremenadle. Isprva
smo imali i svoju klaonicu u sastavu hotela, pa bi mi mesar rastrandžirao meso i bilo je lakše,
a poslije sam to sve morala sama. U sedam sati bih potpalila roštilj, a kada se ugalj ražari,
pospem ga pepelom da drži cijelu noć. Žar sam i posolila, radi ugljičnog monoksida. A moja
bijela kapa, kad dođe fajrunt, možete po njoj ovako pisati, koliko je bila čađava.

Stalno sam pila mlijeko. Bio je to naporan posao. Ni petka, ni svetka. Morala sam dobro paziti da me
konobari ne prevare, znali su ne blokirati, a onda to meni fali. Bila sam napeta i fizički i
psihički. Ponedjeljkom sam imala slobodan dan, ali tada nisu kina radila, pa su mi ostajale
samo šetnje Korzom. Na poslu smo se jako slagali, ta bili smo kao jedna duša, kao rod rođeni, družili se, toliko smo se slagali. Bilo je jako posjećeno, moralo se mjesto u dogovoru s konobarima rezervirati. Došli bi već oko četiri sata i na stol stavili flašu i čaše, znak da je zauzeto. Glazba je počela svirku u sedam sati, pa do jedan iza ponoći, a subotom i nedjeljom i do dva. Mi smo ostajali duže, dok
sve sredimo, pospremimo.

Glazba se često mijenjala, a koji su dobri, ostajali su po nekoliko mjeseci. Bašča je temeljito renovirana 1974. godine. Time je povećan kapacitet tog popularnog sastajališta Brođana, a ugodni ambijent trebao je privući još više gostiju. „Brodski list“ piše: Bašča će raspolagati sa tisuću mjesta, od čega će gotovo polovina biti pod natkrivenim prostorom. Premješteno je mjesto za orkestar, a plesni podij je u središtu bašče. Uređuje se i nova kuhinja, prostor za ražanj i roštilj i novi sanitarni čvor. U bašči su održavane i modne revije, izbori missica, revije narodnih nošnji i mnogi drugi sadržaji. No, to je bilo kratko, jer vrijeme velikih bašči i plesnjaka, gugutanja na uho uz zvuke violina i miris roštilja je prošlo, uništili su ih kafići i disco klubovi, zadimljene, polumračne rupe u kojima nitko nikoga od dima ne vidi, a od preglasne glazbe nitko nikoga i ne čuje... Perlon bašča niti nakon četvrt stoljeća toga kao da još nije svjesna. Poput ocvale dame, zapuštena, neuredna ali još postojeća, ona kao da strpljivo čeka povratak svojih zlatnih vremena.