Stariji u strahu- hoće li ostati bez pomoći u vlastitom domu?

Program “Zaželi – prevencija institucionalizacije”, jedan od najprepoznatljivijih socijalnih projekata u Hrvatskoj, nalazi se na osjetljivoj točki – između političkih najava i administrativne neizvjesnosti. Dok s jedne strane stižu poruke o njegovu nastavku i širenju, s druge se otvara ključno pitanje: može li sustav koji je obuhvatio desetke tisuća ljudi preživjeti prijelaz iz projektnog u trajni institucionalni model?

Pokrenut još 2017. godine s ciljem rješavanja dvaju gorućih problema – nedostatka skrbi za starije i osobe s invaliditetom te nezaposlenosti teže zapošljivih skupina – program je do danas obuhvatio više od 74.000 korisnika. U njega je uloženo oko 460 milijuna eura iz europskih i nacionalnih izvora, a njegova se najveća vrijednost pokazala upravo na terenu, osobito u ruralnim i prometno izoliranim sredinama gdje institucionalna skrb često nije dostupna.

Upravo ondje “Zaželi” nije bio tek projekt, nego svakodnevna potreba – nerijetko i jedina veza korisnika s vanjskim svijetom.

Prema pisanju Glasa Slavonije, program se danas nalazi na prekretnici koja će odrediti njegovu budućnost. Saborska rasprava otvorila je niz pitanja koja se već dulje vrijeme prepoznaju u praksi – od prekida između projektnih faza i nesigurnih ugovora o radu, do niskih plaća gerontodomaćica koje nose najveći teret sustava.

Ministar Alen Ružić u Saboru je poslao optimistične poruke, istaknuvši kako je riječ o “iznimno korisnom” programu koji bi trebao prerasti u trajni dio sustava socijalnih usluga. Spomenuo je i mogućnost širenja, uključujući inicijativu “Dječji Zaželi”, te najavio nastavak pregovora na razini Europske unije kako bi se osigurao kontinuitet financiranja.

No, odgovori Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ipak otkrivaju oprezniji pristup. Umjesto jasnih odluka, prevladavaju formulacije poput “razmatraju se mogući modaliteti” i “sukladno raspoloživim proračunskim sredstvima”. Naglasak se pritom prebacuje s konkretnog programa na širi sustav socijalnih usluga.

U toj razlici između političkih poruka i administrativne stvarnosti krije se i ključni problem – odluka o budućnosti programa još nije donesena. Pritom se govori o kontinuitetu usluga, ali ne nužno i o opstanku “Zaželi” u sadašnjem obliku.

Za korisnike i zaposlenike to nije samo tehničko pitanje, nego pitanje svakodnevice. Dosadašnja iskustva pokazuju da su prekidi između projektnih ciklusa ostavljali najteže posljedice – stariji i nemoćni ostajali su bez pomoći i socijalnog kontakta, dok su zaposlenice, često unatoč minimalnim plaćama i nesigurnim ugovorima, u pojedinim slučajevima nastavile pomagati i bez naknade.

Saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov upozorila je kako je upravo stabilizacija programa ključna za njegov daljnji razvoj. Naglasila je potrebu za kontinuitetom usluga, sigurnijim radnim uvjetima i širenjem opsega pomoći, osobito u ruralnim sredinama gdje program ima posebno značenje.

– U sredinama s lošom prometnom povezanošću i nedostatkom smještajnih kapaciteta za starije, ovakav oblik skrbi ima još veće značenje jer izravno pridonosi prevenciji institucionalizacije – istaknula je.

Program “Zaželi” nesumnjivo je pokazao svoju društvenu vrijednost. No njegova budućnost ovisit će o tome hoće li država uspjeti prijeći iz modela povremenih projekata u stabilan, institucionalni sustav.

Jer iza brojki i strategija stoje ljudi – njih više od 74.000 – za koje “Zaželi” nije politika, nego svakodnevni život.